Ninoslav Kučan - retrospektiva arhitektonskog opusa
  Uvodna riječ O izložbi Životopis Foto galerija Impressum

ŽIVOTOPIS

Ninoslav KučanObitelj

Rođen je 22. svibnja 1927. u Brezi pokraj Sarajeva.

Otac Jakov, rudarski inženjer, Primorac, rođen u Hreljinu (kraj Rijeke), seli s obitelji od rudnika do rudnika (Breza, Kakanj.). Majka Klotilda, učiteljica, iz obitelji je Helman (Helmann) iz Sušačke Drage.

Ninoslav pohađa iste razrede zajedno s godinu dana starijim bratom Mladenom.

Obitelj seli u Ljubljanu, potom u Beograd (od 1937. otac radi u ministarstvu), a u vrijeme rata u Zagrebu, gdje braća i dalje zajedno u istom razredu pohađaju gimnaziju. Posljednjih dana rata i u nerazjašnjenim okolnostima nestaje Mladen.

Ninoslav je ljubitelj prirode, planinar, alpinist i skijaš. Već za vrijeme rata osvaja medalje na skijaškim natjecanjima. Te ga strasti drže cijeli život, te odlazi u obližnje planine (Sljeme, Platak, Snježnik, Risnjak), kao i one u Bosni, Crnoj Gori (Durmitor), Srbiji (Prokletije), te u Dolomite i drugdje.

Ženi se 1962. arhitekticom Vjerom Kirchmayer (rođena u Splitu 1940.), s kojom ima četvoro djece - Ivanu (1964.), Jakova (1966.), Julianu (1974.) i Maru (1976.).

Zagrebačke godine - studij, profesori, djela

Ninoslav KučanVeć u ratu, još kao nezavršen gimnazijalac, upisuje Likovnu akademiju i završava prvi semestar prije negoli ga otkriju.

Sljedeće 1945. upisuje studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Kao dobar student, postaje demonstrator na predmetu Građevinske konstrukcije (prof. Zvonimir Vrkljan) i na Projektiranju (prof. Zdenko Strižić). S profesorom Vladimirom Turinom surađuje na projektu za kompleks plivališta na Delti u Rijeci (1949.-1950.).

Već prije završetka studija radi kod arhitekta Šimatića kao "inženjer pripravnik" u Urbanističkom institutu NR Hrvatske.

Diplomu stječe 10. veljače 1951. i potom radi u Skopju na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta, kao asistent prof. Antunu Ulrichu. Potom služi vojsku u Karlovcu, u školi rezervnih oficira inženjerije (1951.-1952.).

Poslije vojske radi kao "projektant suradnik" u Projektnom birou Ulrich u Zagrebu, a 1954. prelazi na Arhitektonski odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Isprva je asistent na katedri Građevinske konstrukcije (kod prof. Vrkljana, do 1956.), potom je asistent na Projektiranju i na Interijerima (oboje kod prof. Kauzlarića, prvo do 1963., a drugo do 1966.).

Nakon fakulteta radi godinu dana kao vodeći projektant Arhitektonsko-građevinskog sektora Instituta za naftu u Zagrebu (kasnije poduzeće Industroprojekt), a krajem 1967. odlazi u Njemačku u tvrtku Interbau GMBH (podružnica hrvatskoga građevinskog poduzeća), za koje projektira stambena naselja u Münchenu i Kölnu.

Rijeka kao konačno odredište

Krajem 1969. vraća se u Hrvatsku i dolazi u projektni zavod Rijekaprojekt, gdje radi kao pročelnik odjela Arhitektura i urbanizam sve do odlaska u mirovinu 1990. U Rijeci odmah postaje jedan od vodećih arhitekata te dobiva i najveće poslove (Robna kuća Ri, brojne stambene zgrade, telegrafsko-telefonski centri u Puli, na Kozali, na Trsatu, u Pazinu, Crikvenici, Umagu, sportska dvorana na Kozali, bazen na Kantridi, naselje Krnjevo). Brojne projekte radi u koautorstvu s članovima svoje ekipe - Borisom Babićem, Vjekoslavom Antolovićem, Katom Gropuzzo i suprugom Vjerom Kučan.

Godine 1987. magistrira je temu Studija korištenja stambenog prostora stambenog naselja Krnjevo. Započinje rad i na doktorskoj disertaciji na temu Interna pješačka ulica kao generator kvalitete života u primjeru izgradnje stambenih nizova.

Postaje mentor na poslijediplomskom studiju Arhitektura u turizmu i slobodnom vremenu (kod prof. Miroslava Begovića).

Poginuo je u Bolu na Braču 22. kolovoza 1994.

Nagrade i priznanja

Pored brojnih priznanja, prvih i drugih nagrada na arhitektonskim natječajima, dobio je i druge ugledne nagrade:

1961. Nagradu Grada Zagreba (za projekt Radničkog sveučilišta u Zagrebu),

1970. Nagradu Zagrebačkog salona za arhitekturu (za Palaču pravde u Zagrebu),

1974. Nagradu Viktor Kovačić Saveza arhitekata Hrvatske (za Robnu kuću Ri u Rijeci).

© 2006 MUZEJ GRADA RIJEKE