Kastavski učitelj i pisac Ante Dukić (1867. – 1951.) glavninu djela napisao je između dvaju svjetskih ratova, a u zavičajnoj povijesti i nacionalnim leksikonima ostao je zabilježen usputno. Od zaborava ga je spasila tek pjesma „Naš domaći glas“. Dukić je od 1886. do 1905. radio kao tajnik i predsjednik Učiteljskog društva kotara Volosko. Kada je stigao za „vježbaoničkog učitelja“ u žensku učiteljsku školu u Gorici, izjavio je kako je on kao Hrvat došao germanizirati talijanske djevojke.
Nedugo nakon Prvog svjetskog rata, Dukić je u Gorici počeo pisati priču o magarcu, ne znajući kako će se ona pretvoriti u roman Iz dnevnika jednog magarca. Knjiga je objavljena nakon preseljenja u Zagreb 1925. i doživjela velik odjek. Potaknut njome, Vladimir Nazor je napisao priču o svome psu Šarku. Uslijedila je zbirka stihova Od osvita do sutona (1932.).Dio njenih pjesama doživio je više prijevoda, a rekorder je pjesma Hram, objavljena na šesnaest jezika. Roman o magarcu pojavio se i u engleskom prijevodu. Pod nazivom Pages from the diary of a Jackass objavio ga je Progress Press, New York, 1931.
Dukićeva čakavska Marija devica (1935.) privukla je veliku pažnju Primoraca. Napisao je i ogled Nešto o čakavskom naglasu. Sklon je glazbi, skladatelj je nekoliko zborskih pjesama, i zato kaže: „Čakavštinu treba čuti. Ona se pravo može pisati jedino na fonografskoj ploči. I čitati – uhom… Zvučna punoća čakavštine, različitost naglasa i položaja gdje oni sve mogu da stoje u riječi, pa ugodna skladnost dužine s naglasima i nježna obojenost tonova čine taj stari hrvatski govor izrazito melodijoznim; ono skladno i slatko previjanje glasa prava je glazba.“
Tijekom ratnih godina objavljuje knjige Pogledi na njemačkom (Bectrachtungen, Zagreb 1942.) i češkom (Pohledy, Prag 1942.), Dnevnik na talijanskom (Diario di un asino, Zagreb 1944.) te dopunjeno hrvatsko izdanje Pogleda (Zagreb 1944.) i Zov Kvarnera (1944.). Potonja je objavljena u vlastitoj nakladi, to je zbirka lirskih pjesama koje slave primorski kraj, sa slikama iz djetinjstva i mladosti. Viktor Car Emin je Dukićevu pjesmu Naš domaći glas (1936.) proglasio remek-djelom, a dio njenih stihova se do danas recitira na školskim i javnim priredbama u Kastavštini i Liburniji. Lovro Županović i Dušan Prašelj su pjesmu uglazbili.
Autor izložbe „Neobični Ante Dukić“ je Ervin Dubrović. Postavljena je u Galeriji sv. Trojice i Pod volticom u Kastvu, gdje traje od 2. do 10. listopada 2021.
