ANDRIJA ČIČIN-ŠAIN - Retrospektiva arhitektonskog opusa
Retrospektivu arhitekta Andrije Čičin-Šaina priređujemo uoči njegova devedesetog rođendana koji slavi upravo za vrijeme izložbe u Muzeju grada Rijeke.
Čovjeku koji poživi tako dugo može se dogoditi da još za života bude zaboravljen čak i u kolegijalnom krugu. No Čičin-Šain, čiji je život doista bio plodan i sadržajan, do danas je ostao jednim od najpoznatijih arhitekata svoje generacije.
Bez sumnje ga se može uvrstiti u red najzanimljivijih hrvatskih arhitekata koji su u punom naponu stvaralaštva bili između pedesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Prva desetljeća života, proživljena u posve različitim sredinama, u Splitu, Ljubljani, Zagrebu i Sarajevu, intelektualno ga i profesionalno određuju i potiču njegovu duhovnu gipkost.
Nužno su ga obilježile i oblikovale godine mladosti u Splitu, u obitelji avangardno i futuristički raspoloženog Ćire Čičin-Šaina, novinara, pjesnika, putopisca, likovnog kritičara, gimnazijskog profesora i ravnatelja Muzeja grada Splita, kao i studij arhitekture kod glasovitog arhitekta Jože Plečnika u Ljubljani, rat i partizanski dani opet u Splitu i Dalmaciji te poslijeratni dolazak u Zagreb u kojem je dovršio studij i stjecao prva radna iskustva.
Odlazak u Sarajevo određen mu je dekretom, no umjesto kazne bile su to poticajne godine u sredini koju su, uz domaći ambijent, činili i kolege, arhitekti pristigli s raznih strana. Bila mu je važna i suradnja sa starijim i već uglednim Jurajem Neidhardtom, nekadašnjim Berensovim i Le Corbusierovim učenikom i suradnikom, kao i slikovitost tradicionalne arhitekture i svojevrsno križanje modernog funkcionalizma s "bosanskim regionalizmom".
Unatoč više zapaženih bosanskih radova, projekata za stambene zgrade i za kulturno-društveni centar u Sarajevu, bosansko mu je razdoblje najviše zapamćeno po ostvarenju obiteljske kuće u Konjicu (1952.), u kojoj je nastojao spojiti moderni funkcionalizam s elementima bosanske tradicije, primjerice izgradnjom četveroslivnog umjesto modernoga ravnog krova.˝
U naponu snage Čičin-Šain odlučuje otići u Rijeku (1956.) gdje ostaje više od pola stoljeća.
Njegovu su djelatnost najprije obilježila nastojanja da se do krajnosti aktivno uključi u rješavanje glavnih zadataka arhitekture razdoblja socijalističke izgradnje i nagloga bujanja grada u koji pritječe sve više stanovnika.
Glavna je tema ranoga socijalističkog doba bila masovna stambena izgradnja i čim funkcionalnije organizirana "stambena jedinica", točnije jeftin radnički stan. Od novoizgrađenih stanova ujedno se očekivalo i da budu dostojni svojih stanara, graditelja novoga poretka.
No dok su se neki arhitekti posve usmjerili na čim funkcionalniju organizaciju tih pedesetak ili šezdesetak kvadrata stambenog prostora, namijenjenih četveročlanoj radničkoj obitelji, Čičin-Šain je najviše ostao zapamćen po nešto drukčije postavljenom zadatku – u koji je doista uložio najviše napora – da do krajnosti minimalizira troškove. I to s jedne strane uporabom najjeftinijih materijala, a s druge racionaliziranjem gradnje i povećavanjem radnog učinka.
Šezdesetih je tema posve nova i drukčija – razvoj turizma te se težište izgradnje seli na Jadran. Čičin-Šain pripada plodnoj generaciji rođenoj između 1920. i 1930. godine. Podsjetimo se, na Kvarneru u to doba djeluju snažne ličnosti i osebujni stvaraoci Zdravko Bregovac, Igor Emili i Boris Magaš, dok Ninoslav Kučan projektira mnogo više javnih palača i telegrafsko-telefonskih centara nego hotela.
Ta je "riječka škola" u svega desetak godina, od početka šezdesetih do početka sedamdesetih, dala pečat hotelskoj izgradnji na Jadranu. Najbolji je primjer sam Čičin-Šain koji projektira hotele od Opatije do Dubrovnika, Krka i Rovinja.
Radeći za "industriju odmora" Čičin-Šain konačno ima priliku razmahati svoju kreativnost. Brzo je ostvario zavidne i zapažene uspjehe pa ga se pamti gotovo isključivo kao arhitekta hotela i hotelskih naselja, projektanta čitavih urbanističkih cjelina.
Bile su to i u oblikovnom, stilskom smislu ključne godine razvoja od strogoga funkcionalizma "inernacionalnog stila" (Adriatic u Opatiji, Jadran u Njivicama) do razigranih regionalizama, strukturalizama i "pejzažnih ambijentalizama", koji umjesto prijašnjih kubičnih gradnji, uglavnom velikih ostakljenih kocki, počinju bivati razloženi u terasasto stupnjevanje katova, horizontalno i vertikalno prilagođenih padinama uz more (Libertas i Palas u Dubrovniku) te u nizove mediteranskih "kockica" s dvostrešnim crvenim krovovima i, katkad, šaroliko i živo obojenim pročeljima (Villas Rubin, Rovinj).
Čini se kao da je promjena ukusa, prekid s funkcionalističkim purizmom, Čičin-Šainu pao najmanje teško. Sin pjesnika i likovnog kritičara, koji je i sam prvotno želio biti slikar, nakon zasićenja purističkom rigidnošću samosvjesno iskazuje bujnu maštu koja mu omogućuje i futuristički smjele, u svoje doba gotovo nezamislive i zato neizvedene projekte poput, na primjer, vrlo ranog "sojeničkog" naselja na stupovima nad morem.
I mnogo poslije mu se posve nenačetom i neiskorištenom čini mogućnost gradnje nad otvorenom morskom pučinom pa predlaže i velik hotelski sustav nalik na golem svemirski brod. Svojim planovima za "plivajuće" komplekse katkad pridružuje i podmorske strukture, poput ostakljenih kafića za razgledavanje podmorja.
Upravo je s nekima od neizvedenih "futurističkih" zamisli Čičin-Šain iskazao bujnu osobnost i kreativnost.
No i neki od ostvarenih projekata, poput Libertasa i Villas Rubin, odavno su učvrstili svoje mjesto u antologiji "herojskog doba" suvremene hrvatske arhitekture.