U malome mjestu Konjicu na Neretvi u proljeće 1952. započelo se s ubrzanom stambenom izgradnjom koja je trebala pratiti izgradnju hidrocentrale u nedalekoj Jablanici. U okviru regulacije Jurja Neidhardta, izgradnja objekata tekla je u nekoliko faza, a projektantski tim sastojao se od arhitekata Milivoja Peterčića, Vinka Jurića, Stipe Dedovića, Mile Polleti Kopešić i Andrije Čičin-Šaina.
Čičin-Šainovi objekti potpuno su podređeni prirodnom i tradicijskom ambijentu Konjica te su stvarani kombinacijom regionalnog i funkcionalističkog pristupa arhitekturi. Najuspjelija je svakako privatna kuća u Konjicu koja preuzima formu tradicionalnoga bosanskog doksata – konzolno izbočene lođe ili čitavog kata. Izvedena je naglašeno horizontalnim kubičnim formama, četveroslivnim krovom i prizemljem od kamenih oblutaka iz Neretve. Funkcionalnost kuće i krajnje pročišćene linije te govor materijala karakteristike su koje Čičin-Šain crpi iz modernizma.
Obiteljska kuća u Konjicu prepoznata je kao programatsko djelo nove jugoslavenske arhitekture te je u funkciji njezine promocije izložena na nekoliko internacionalnih izložaba arhitekture u Haagu, Londonu, Glasgowu!
Duško Kečkement navodi sljedeće: "Manje stambene zgrade A. Čičin-Šaina u Konjicu ulaze među najbolja poslijeratna ostvarenja na tom polju u nas. Ni u jednoj drugoj regiji nisu arhitekti tako korisno crpili vrijednosti graditeljske baštine kao projektanti Andrija Čičin- Šain, Milivoj Peterčić i Vinko Jurić u Konjicu, ili prvi ponovno u Điđikovcu kod Sarajeva."
(Duško Kečkemet, Uloga tradicije u suvremenoj arhitekturi, Život umjetnosti, br. 24–25, 1976., str. 27.)
» Povratak na projekte