TRST - SUDBINA LUKE I GRAĐANA NA RAZMEĐU 18. I 19. STOLJEĆA

Među izloženim eksponatima izdvajamo četri drvena modela najvažnijih neoklasicističkih građevina. Tu je prije svega Villa Murat u četvrti Campo Marzio (koja više ne postoji). Projektirao ju je 1785. francuski arhitekt Champion, a bila je rezidencija Caroline Bonaparte Murat. Grčki trgovac Demetrio Carciotti naručio je projekt 1798. u arhitekta Matea Pertscha koji je palaču dovršio 1800. godine. Teatro Nuovo, danas kazalište Giuseppe Verdi, sagrađeno je između 1789. i 1801. godine prema prvotnome projektu Giannantonija Selve, a projekt je preuzeo i djelomično modificirao Mateo Pertsch. Direkcija burze naručila je izgradnju zgrade Burze 1800. a projekt je ostvario arhitekt iz Ancone Antonio Mollari 1797. godine, dok je zgrada inaugurirana 1806. godine.

Portretne minijature predstavljaju obiteljske portrete, te portrete trgovaca, arhitekata i patricija. Među arhitektima treba izdvojiti Valentina Vallea (1775-1850.), poduzetnika i projektanta furlanskih korijena, koji je radio na realizaciji crkve San’t Antonio Taumaturgo i palače Costanzi prema nacrtima Pietra Nobilea, te na realizaciji Lanterne prema projektu Mattea Pertscha, i koji je projektirao novu trgovačku cestu za Opčinu (Opicina), na kojoj je sagradio i spomenik – obelisk. Portretiran je i inžinjer Mattio Pirona, koji je 1754. dobio zadatak da pod vodstvom Francesca Saverija Bonoma izgradi Veliki Kanal (Canal Grande), dovršen 1756. godine.

Svemu tome pridodajemo i originalnu odjeću iz druge polovice 18. st. i prve četvrtine 19.st. Interesantno je muško odijelo od zelene svile koje je pripadalo Antoniju Rossettiju de Scanderu (rođen 1722. u Rijeci), čiji se portret nalazi na spomenutim minijaturama, a koji je bio stanovnik Trsta od 1740. godine. Radilo se o eminentnoj ličnosti trščanskoga društva, poznatoj po trgovačkoj djelatnosti, ali i brodovlasniku te osiguravatelju, zatim proizvođaču ušećerenog voća i likera. Obnašao je dužnost direktora Burze, vjećnika Vlade, školskog i zdravstvenog inspektora, a od 1778. bio je i član tršćanskih patricija.

Na kraju, tu nalazimo i neke primjerke iz manufakturne tršćanske keramike: nekoliko tanjura, vrč, zdjelu za juhu, dvije zdjelice za umak iz tvornice Santini Sinibaldi (1747-1808.) te veilleuse za noćni ormarić, sa svijećom koja je odozdo grijala posudu kako bi čaj uvijek bio vruć (radi se o rijetkom predmetu takve vrste).

Cilj izlaganja ovih predmeta je evocirati ozračje tadašnjeg Trsta, pokazujući lice i naličje toga razdoblja, proizvode manufakture i arhitekture jednog novog grada i njihovih stanovnika.