Od kraja 1770-ih Rijeka se počinje buditi, grad se počinje širiti, a manufakturna proizvodnja razvija se na predjelu Brajde na zapadu i u klancu Rječine na istoku. Nastaju novi proizvodni pogoni s više desetaka radnika.

Uz domaću proizvodnju posuđa od kamenine, i u Rijeci i u drugim hrvatskim gradovima pojavljuje se i luksuzna manufakturna roba – porculan iz bečke manufakture, engleski porculan i keramika te sheffildsko posrebreno posuđe. Prvi industrijski lijevanoželjezni predmeti označuju konačnu industrijalizaciju, kao i pojava prvih litografskih prospekata i kataloga.

Uz plan za proširenje ili izgradnja nove luke, već se od 1780-ih projektiraju i strojevi za produbljivanje tla – gliboderi (s naznakon za radove u riječkoj luci), koje mahom rade tršćanski inženjeri.

Adamić se posebno zanima za strojeve – u Engleskoj je 1811. kupio parnu pilu za piljenje hrastovine, a zanimaju ga i gliboderi koje bi mogao upotrijebiti na svom imanju. Kao projektant, zamislio je lančani most na Rječini (1823.) te željezni most na Dunavu, između Budima i Pešte (1828.).