Menu
Uvod

Ljekarničko-kozmetički laboratorij „Alga“ važan je dio ljekarničke povijesti Rijeke te značajan dio zlatne povijesti grada Sušaka. Suvremen je to laboratorij koji je proizvodio široku lepezu proizvoda za svakodnevnu upotrebu. Zapošljavao je pedesetak radnika te koristio najsuvremenije marketinške korake ne bi li Algini proizvodi stigli do svakog kupca u Jugoslaviji i šire. Iako u usporedbi s riječkim i nekim sušačkim pogonima zapošljava manji broj radnika, ostavio je dubok trag u gospodarskom i društvenom životu Rijeke i Sušaka. Istovremeno, u godinama između dvaju svjetskih ratova, Sušak živi kao grad. Zlatne godine obilježili su ubrzana gradnja stambenih, društvenih i komunalnih zgrada te osuvremenjivanje lučke infrastrukture koja pridonosi razvoju proizvodnje i trgovine. Ne čudi zato da se u dvadesetak godina broj stanovnika u Sušaku udvostručio. Veći dio i danas prepoznatljivih arhitektonskih ostvarenja na Sušaku iz međuratnog je perioda – Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Sušačka bolnica, Rektorat, Dom Crvenog križa, Osnovna škola Pećine.

Teško je ne zapitati se koje visine bi Ljekarničko-kozmetički laboratorij „Alga“ dosegnuo da nije došlo do sukoba svjetskih razmjera. Pitanje je i u kojem smjeru bi se najvažnija jugoslavenska luka Sušak razvijala da se nisu dogodila ratna zbivanja.

Priča o Algi nedovoljno je poznata današnjim generacijama, a prilika je izložbom i katalogom podsjetiti i starije građane na zaboravljene priče. I u Muzeju grada Rijeke i JGL Muzeju farmacije smatramo da je važno da priča o Laboratoriju „Alga“ te viziji i trudu njegovih osnivača bude dostupna svima.

„Kroz nekoliko godina trpila sam na reumatizmu ruku i nogu. Čula sam sa više strani pripovjedati o lijeku ALGA proti reumatizmu i nakon uporaba moram javiti da sam uspjehom prezadovoljna. Reumatizam bivao je sve redji, a evo je sada prošlo već nekoliko mjeseci, uza sve što su bila vremena kiša i vlage, neopažam nikakve bolove. Kroz ovo vrijeme sam je nebrojeno puta uzajmila susjedima proti reumatizmu, trganju u glavi i zubima. Svima je pomogla, svi ju hvale. Pošaljite mi još 14 boca i to odmah.“

-Sonja iz Sarajeva, listopad 1926.

Alga za masažu

Začeci Alge

Korijeni Alge leže na riječkoj Brajdi, gdje se nalazila jedna od najstarijih riječkih ljekarni. Vlasnik ljekarne je od 1898. bio Carlo Accurti, a 1908. ljekarnu otkupljuje Dinko Budak. Prije otkupa ljekarne, Budak je u njoj radio nakon što je diplomirao farmaciju u Zagrebu.

Alga za masažu

Alga za masažu, kamen temeljac nastanka poduzeća Alga, bila je tekućina za utrljavanje koja se promovirala kao čudotvoran preparat koji je brzo i pouzdano rješavao probleme s kostoboljom, probadanjima, zuboboljom, išijasom, glavoboljom, gripom… U razgovoru s novinarom zagrebačkih Novosti krajem 1930., Budak i njegov partner Vladimir Kezele kažu: „Alga vam je najbolji domaći preparat za masažu, kod svih reumatičnih pojava, i sastavljena je na strogo znanstvenoj bazi od čistih sokova ljekovitog bilja.“ S vremenom je Alga za masažu postala sastavni dio svake kućne ljekarne te se koristila za sve bolesti, „i iznutra i izvana“. Prilikom glavobolje, Algom bi se namazale sljepoočnice ili bi se par kapi Alge nakapalo na kocku šećera te potom pojelo.

”Reumatizam! Kostobolju! Išias! Probadanja! Zubobolju! Glavobolju! Ili ako vas trga u zubima ili glavi od prehlade! Nesvijesticu! Liječite ALGOM!

Glavni protagonisti priče o Algi

Magistar farmacije Dinko Budak

Magistar Dinko Budak rođen je u Pagu 6. kolovoza 1879. godine, a diplomirao je farmaciju u Zagrebu 3. svibnja 1904. Nije poznato kako je Dinko Budak nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja završio u Rijeci, ali ako znamo da je u to doba osoba koja je htjela upisati studij farmacije morala prvo odraditi tri godine stručne prakse u ljekarnama, onda je za pretpostaviti da je Budak tu praksu odrađivao u Rijeci, i to vjerojatno kod Carla Accurtija, gdje se poslije studija i zaposlio. Nakon diplome koju je stekao u svibnju 1904. godine dolazi u Rijeku, u ljekarnu Indeficienter. Nekoliko godina kasnije, 1908. otkupljuje ljekarnu od prijašnjeg vlasnika Carla Accurtija. Otprilike u to doba, u prvom desetljeću 20. stoljeća nastala je i Alga za masažu. Zanimljiv podatak je taj da je u međuratnom razdoblju dugo godina Budak paralelno vodio poslove u dvije države, u Sušaku, gdje je i živio, bio je suvlasnik Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija „Alga“, a u Rijeci je imao ljekarnu.

Dinko Budak preminuo je na blagdan svetog Nikole 1956. godine te je pokopan na groblju Kozala.

Magistar farmacije Vladimir Kezele

Budakov partner Vladimir Kezele rođen je 6. lipnja 1887. godine u Selcu, također je diplomirao na Zagrebačkom sveučilištu 1910. godine. Na Kezeleovoj potvrdi o položenom tirocinijskom ispitu iz rujna 1908. stoji da je od 1905. do 1908. godine praksu odrađivao u ljekarni Carla Accurtia u Rijeci pa možemo zaključiti da su se tamo Budak i Kezele upoznali. Iz razdoblja između zagrebačke diplome i osnivanja Laboratorija „Alga“ Vladimir Kezele je boravio u Sarajevu i radio u ljekarni K Zvijezdi. U jednom izdanju Farmaceutskog vjesnika iz 1924. godine nalazimo oglas za „željezovito kina-vino“ Energin koji se može nabaviti u ljekarni K zvijezdi kod magistara Fabijanića i Kezelea.

Nakon ratnih i postratnih događanja Kezele je preminuo na Božić 1948. te je pokopan na groblju Trsat.

Koracima prema vrhu

Alga za masažu rođena je u Rijeci, ali kasniji poslovi vezani uz proizvodnju, prodaju i otpremu Alge su uglavnom vezani uz Sušak koji je u tom razdoblju proživljavao gospodarski uspon.
Krajem 1922. godine Dinko Budak je od trgovačke obitelji Marocchini kupio luksuznu secesijsku vilu na Pećinama. Vila Anna postala je obiteljska kuća Budakovih, ali korištena je i u poslovne svrhe, prvenstveno za pakiranje proizvoda. Prije izgradnje poslovne zgrade Alge 1937. godine, Laboratorij „Alga“ je svoje sjedište imao u Tvorničkoj ulici koja se od 1926. zove Ružićeva ulica.
Službeno je Ljekarničko-kozmetički laboratorij „Alga“ registriran 24. srpnja 1926. slijedom ovlaštenja Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu.

Proizvodi

Energin

Drugi najpoznatiji proizvod sušačkog farmaceutskog poduzeća bio je Energin, „željezovito kina-vino“, napitak za jačanje krvi, živaca, apetita i čitavog tijela koji se posebno preporučao djeci te mlađim djevojkama između 12 i 17 godina jer je, kako reklama za Energin kaže, „to doba kada svaka djevojka mora imati zdravu krv, zdrave i jake živce i izvrstan apetit“.

Energin je promoviran i sloganom: „Što je za cvijet sunce i voda, to je djevojkama Energin“.

U promotivnim tekstovima stoji da je „Energin preparat u kojem se je uspjelo spojiti željezo sa još nekim važnim hranjivim sastojcima u takovoj formi, da ga želudac lako primi i pruža krvi, a dajući krvi željeza jača se tijelo i čitavi organizam.

Energin svoje korijene vuče iz apoteke K zvijezdi iz Sarajeva u kojoj je Vladimir Kezele radio s apotekarom Fabijanićem.

Magna, Vale, Vema…

U ostale poznate Algine proizvode ubrajamo još Magnu, prašak za čišćenje i osvježavanje želuca i crijeva te otklanjanje žgaravice, pločice Vale, lijek koji pomaže pri „kataru pluća, običnoj prehladi, hemoroidima, čirevima u želucu“. Pločice Vale jedan su od najstarijih proizvoda iz Budakova laboratorija, popularna je bila i krema Vema koja je pomagala pri ispucanoj koži, ozeblinama, prištevima, opekotinama, upaljenoj koži, ubodima, ogrebotinama… Pridjev „kozmetički“ u imenu poduzeća, osim na kremu Vema, odnosio se i na liniju Gardenija koja je sadržavala parfem, kolonjsku vodu, sapun, puder te kremu za dan i kremu za noć.

Među manje poznate proizvode ubrajaju se Algin Gorski čaj za upale mokraćnih puteva i probavne smetnje, Kuki pasta protiv žuljeva, bradavica, kurjih očiju i tvrde kože, Hermes, prašak za kupke koje otklanjaju upalu kože, suvišno znojenje i neugodan miris, Alga bomboni za osvježavanje te uklanjanje neugodnih mirisa iz usta koji su se preporučali pjevačima, govornicima i posebno pušačima, Vir prašci za sintetsku mineralnu vodu, Glistomora – čokolada za gliste, Oho – čokolada za otvor, Amor prašak za „posipavanje djece“, Olet prašak protiv znojenja te tablete protiv glavobolje Algan.

Marketinški vizionari

Pomno osmišljen marketing Alginih proizvoda

Ono po čemu je Ljekarničko-kozmetički laboratoriji „Alga“ bio specifičan su izvrstan marketing i promocija svojih proizvoda. Budak i Kezele su među prvima u tadašnjoj državi koristili intenzivno reklamiranje po „američkom modelu“, točnije izravni marketing.

Radilo se isključivo o komuniciranju s kupcima putem pošte, zato ni ne čudi da su u sklopu poduzeća imali uređeni poštanski ured. Tako su među prvima promovirali svoje proizvode na način da bi na kućne adrese ljudima slali dopisnice s ponudom svojih proizvoda.

Alga na mnogim svjetskim tržištima

Alga je svoje proizvode distribuirala širom svijeta. U razgovoru za list Budak i Kezele spominju da svoje preparate i propagandne materijale šalje i u Sjevernu i u Južnu Ameriku, Italiju, Francusku, Belgiju, Rumunjsku, Austriju, Bugarsku, Tursku, Australiju, Kinu, Japan… Na pitanje novinara o tome primaju li zahvalnice i molbe za zastupstvo iz cijelog svijeta, Budak i Kezele odgovaraju: „Primamo ih dnevno. I kad bi htjeli, mogli bi od njih napraviti mali arhiv, a od maraka filatelističku zbirku.“

Alga se reklamirala i u mnogim tiskovinama toga doba, a vjerojatno su najpoznatiji oglasi preko cijele stranice iz popularnog časopisa Svijet. Glavni urednik, Otto Antonini dizajnirao i atraktivnu reklamu za Algu koja je objavljena na posljednjoj stranici Svijeta 1931. godine. Najpoznatija i najatraktivnija reklama za Algu za masažu objavljena je u Svijetu krajem 1930., a izradio ju je poznati slikar Ladislao de Gauss. Plakat prikazuje ronioca u bijelom odijelu sa svjetiljkom koji na dnu mora skuplja alge. Bila je to de Gaussova umjetnička vizija u kojoj se poigrao imenom proizvoda za koji je izrađivao reklamni plakat.

Palača Alga na Sušaku

Posebno poglavlje u priči o Laboratoriju „Alga“ je Palača „Alga“, poslovno-stambena zgrada koja je dovršena 1937. godine, a još uvijek je se može vidjeti u Rijeci. Ponukani povoljnim poslovnim ozračjem, Kezele i Budak naručuju izgradnju novog Alginog sjedišta na Pećinama, uz Šetalište prestolonasljednika Petra (današnje Šetalište XIII. divizije), gdje su se tada uz stare gradile nove vile i ljetnikovci, a gdje su i sami stanovali.

Prema dokumentima pohranjenima u Državnom arhivu u Rijeci, prvi nacrti buduće palače i zahtjevi za izdavanje građevinske dozvole datiraju u početak 1931. godine. Za prvi projekt Palače „Alga“ bila je izdana građevinska dozvola u ožujku 1931. Međutim zbog novog smjera ulice, dvije godine kasnije 1933., morao se raditi novi projekt. Palača „Alga“, smještena između gradske ceste Piramida-Plumbum s gornje strane i Šetališta prestolonasljednika Petra s donje, prvi je opsežniji projekt Davida Bunette – graditelja koji će u narednim godinama podignuti “pola Sušaka”. Izvorno je zamišljena kao jednostavna četverokatnica, a u konačnici realizirana kao moderna peterokatnica s istaknutim središnjim rizalitom, detaljima kružnog prozora i izlazom na krovnu terasu. Laboratorij je bio smješten na mezaninu i sastojao se od prostorija za priređivanje, pripremu i skladištenje preparata te otpremu pošiljaka, raspoređenih oko središnjeg svjetlarnika, kao i parfumerije te južno položenih uredskih prostorija. Do viših katova na kojima su spremišni i stambeni prostori vodi moderna ostakljena stubišna vertikala koja se visinom ističe naspram ostatka zgrade. Devet luksuzno opremljenih stanova moglo se unajmiti po cijeni u visini tadašnje prosječne plaće.

Konačna uporabna dozvola za zgradu na tadašnjoj adresi Prijestolonasljednikovo šetalište br. 3 izdana je 5. lipnja 1937. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i postupnog gašenja poduzeća, laboratorijski i proizvodni prostori na nižim katovima prenamijenjeni su u stanove te prodavani, a Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta koji je u Jugoslaviji stupio na snagu 31. prosinca 1958. godine, te kasnijom odlukom Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru općine Sušak izdanom 26. kolovoza 1960., zgrada i zemljište su uknjiženi kao društveno vlasništvo.

Mnogim Riječanima je vjerojatno poznata adresa Stube trinaestorice strijeljanih, nastala prema strašnom zločinu koji se na tom mjestu, stubištu uz Palaču „Alga“, dogodio pred kraj Drugog svjetskog rata. Međutim, smatramo da bi na pročelju današnje stambene zgrade, a nekadašnje Palače „Alga“ bilo potrebno postaviti spomen-ploču koja će građane podsjećati tko je i kada sagradio tu zgradu.

Koracima prema kraju

Daljnji razvoj Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija „Alga“ zaustavio je Drugi svjetski rat. Samo poslovanje Alge je za vrijeme rata drastično palo, točnije skoro se ugasilo. Već 1952. godine Savjet za narodno zdravlje izdao odobrenje Nevi Zagreb za proizvodnju Alge za masažu, upravo u to doba možemo datirati i službeni nestanak Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija „Alga Sušak“. Neva, koja je Algu za masažu promovirala kao „proizvod prema originalnoj recepturi Alge-Sušak“, te od 1978. i Pliva proizvodile su Algu za masažu do sredine 80-ih godina 20. stoljeća.

I am text block. Click edit button to change this text. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.

Ljekarne Rijeke i Sušaka s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća

Daljnji razvoj Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija „Alga“ zaustavio je Drugi svjetski rat. Samo poslovanje Alge je za vrijeme rata drastično palo, točnije skoro se ugasilo. Već 1952. godine Savjet za narodno zdravlje izdao odobrenje Nevi Zagreb za proizvodnju Alge za masažu, upravo u to doba možemo datirati i službeni nestanak Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija „Alga Sušak“. Neva, koja je Algu za masažu promovirala kao „proizvod prema originalnoj recepturi Alge-Sušak“, te od 1978. i Pliva proizvodile su Algu za masažu do sredine 80-ih godina 20. stoljeća.

Ljekarne Rijeke

Vjerojatno najpoznatija riječka ljekarna na prijelazu stoljeća bila je Premiata Farmacia Arciducale All’Angelo (kasnije All’Arcangelo). Njezin je vlasnik bio Giovanni Prodam rodom iz Vižinade u Istri, s diplomom iz Padove. Prodam se u Rijeku doselio sredinom 19. stoljeća te je nakon rada kod ljekarnika Morovicha, 1859. godine otvorio svoju ljekarnu na Korzu. Posebno je zanimljiva činjenica da se na mjestu nekadašnje Prodamove ljekarne i danas nalazi ljekarna Korzo! Godine 1884. Prodam je preuredio ljekarnu, a zanimljivo je da je za taj posao angažiran poznati riječki umjetnik Giovanni Fumi. Prodam je bio i opskrbljivač lijekovima nadvojvode Josipa što je razlog zbog kojeg je ljekarna nosila i dodatak „arciducale“.

Još jedna ljekarna koja se nalazila na riječkom Korzu, neposredno uz gradski toranj, još u drugoj polovici 19. stoljeća bila je Farmacia G. Catti succ., vlasnika Giorgia (Georga) Cattija. Ljekarna je još nosila naziv po riječkim zaštitnicima SS. Vito e Modesto. Na reklamnim materijalima obvezno je uz naziv bio ispisan i natpis I.E.R. Fornitore di Corte, što je značilo da je opskrbljivala i dvor.

Jedna od najstarijih riječkih ljekarni je ona koja je više puta mijenjala vlasnike, ali ne i ime – Indeficienter. U zapadnom dijelu tadašnje Rijeke u tadašnjoj ulici Corsia Deak (današnja Krešimirova) nalazila se ljekarna koju je držala obitelj Gotthardi. Kasnije, od 1898. godine, vlasnik ljekarne je bila obitelj Accurti, zatim Dinko Budak, a od 1935. Stefano Asperger. U prvom desetljeću 20.stoljeća ljekarna je preseljena u neposrednu blizinu, Manzonijevu ulicu gdje se i danas nalazi Ljekarna „Brajda“.

Početkom 20. stoljeća (od 1903. do 1926.) ljekarnu Al Redentore (K spasitelju) vodio je Hinko (Enrico) Babić. Ljekarna je vjerojatno nastala u prvoj polovici 19. stoljeća i često je mijenjala vlasnike (Damiani, Morovich, Scarpa, Bertossi, Gmeiner, Schindler, Babić) a od 1860. nosi ime Redentore. Kad je ljekarnu vodio Hinko Babić, promovirana je i kao „Hrvatska ljekarna na Rijeci“.

Na početku Korza, u prizemlju kuće Vranyczany, gdje se danas nalazi sjedište Erste banke, smještena je bila ljekarna Alla Salute, vlasnika Antonia Mizzana iz poznate farmaceutske obitelji. Ljekarna Alla Salute bila je najpoznatija po opskrbljivanju parobroda i jedrenjaka za duža putovanja farmaceutskim proizvodima.

U jednoj od najljepših riječkih građevina, Palazzo Modello, smjestila se ljekarna Alla Madonna dell’aiuto (Majci Božjoj od pomoći), vlasnika Adolfa Schindlera, čiji je otac Antonio neko vrijeme vodio ljekarnu Redentore. Ljekarna je osnovana 16. srpnja 1899. godine, a poznata je bila po pastilama i biljnom soku protiv kašlja i pilulama od željeza i haomola s “neprocjenjivim blagotvornim djelovanjem proti najrazličitijim bolestima”. Osim pastila, Schindler je često promovirao i “najnoviji i najbolji like proti Tuberculosi”, sok koji se priređuje u njegovoj ljekarni iz najboljih vrsti goveđeg mesa!

Ljekarne Sušaka

Najstarija ljekarna u Sušaku je Ljekarna Svetom Trojstvu, otvorena krajem 19. stoljeća u palači Bakarčić-Sušanj. Vlasnik ljekarne Petar Eugen Sušanj, inače rodom iz Bakra, ljekarnu je otkupio od magistra Werthemsteina te ju je smjestio u vlastitu kuću koja i danas privlači pažnju. Ljekarna se redovito oglašavala u tadašnjim dnevnim novinama La voce del Popolo i Novom listu, kao i turističkim vodičima i almanasima. Posebno su se promovirale „Trsatske želudčane kapljice“ koje su pomagale pri želučanim problemima, žgaravici, nedostatku apetita i sl.

Magistar Ivan Devčić 1905. godine otvorio je ljekarnu Srcu Isusovom te ju je vodio sve do 1929. kad je preuzima Vilim Devčić. Najpoznatiji brend Devčićeve ljekarne bili su preparati za poljepšavanje i njegovanje lica, kože, vlasi, usta i zuba Vergilon koji su i odlikovani na međunarodnim izložbama. Do prije nekoliko godina, na mjestu nekadašnje ljekarne Srcu Isusovom djelovala je ljekarna Strossmayer.

Magistar Julije Margan iz Sušačke drage u rujnu 1932. godine otvorio je u Kumičićevoj ulici ljekarnu Sv. Antunu. Novi list je 16. rujna 1932. popratio otvorenje ljekarne tekstom “…doći će ova ljekarna vrlo dobro jer se sve tri postojeće ljekarne nalaze u samom centrumu skoro jedna do druge tako, da su po svaki lijek ili druge zdravstvene potrepštine morali ljudi da idu u grad…” Ipak, ljekarna Sv. Antunu kasnije se preselila bliže centru Sušaka, u kuću Wortmann na Piramidi.

U Sušaku su još djelovale ljekarna Majci Božjoj Trsatskoj, u današnjoj Križanićevoj ulici, koju je 1920. godine otvorio Kvirin Pastorčić, a kasnije vodio Dragan Plechaty, te dvorska apoteka Sv. Jurju koju je vodila obitelj Smokvina, a nalazila se u palači Continental.

Zlatne godine Sušaka

Sušak kroz povijest

Iako je samo osamdesetak godina unazad Sušak živio kao grad, za Riječane je danas to samo komadić istočnog dijela grada. Njegov je sadašnji izgled u najvećoj mjeri nastajao između dvaju svjetskih ratova, u godinama kada se užurbano razvijao.

Ipak, priča o Sušaku seže mnogo dalje u prošlost. Naselje koje je staro dvjestotinjak godina prostiralo se od Rječine na zapadu sve do zaljeva Martinšćica na istoku te na sjeveru do Orehovice. Prostor je poznat i kao Pul Fiumare, Pod Tersatom, Na most, Na mostu, Ad Pontem, Trans Pontem, Ultra Pontem i Oltre Ponte. Rječina od najstarijih dana, srednjevjekovnih stoljeća, i formalno dijeli prostor grada na zapadni, riječki, i istočni, sušački. U 17. stoljeću današnji se Sušak opisuje kao područje s malim mlinom, nekoliko maslina i vinograda uz more, krčmom na ušću Rječine. Austro-ugarska nagodba odredila je da je istočna obala grada ugarski dio Dvojne monarhije pod upravom Banske Hrvatske od Karlobaga do Sušaka. Desna je obala pak, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, pod upravom Mađara. Dolaskom mađarske uprave u Rijeku i sušački prostor postaje sve zanimljiviji za širenje lučkih aktivnosti pa se mađarskim kapitalom krajem stoljeća gradi sušačka luka, Porto Baross.

Trsat sa Sušakom postaje samostalna općina 1894. godine, nakon razvrgnuća zastarjelog Bakarskog municipija. Nastaju općine Draga, Kostrena, Trsat i Podvežica koje su i dalje dio Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Načelnik je od 1887. do 1907. bio Hinko Vitez Bačić za koga Franjo Rački navodi da je za njegove uprave Sušak prošao metamorfozu te postao od sela varoš. Na mjesto načelnika zatim dolazi uspješni kožar i trgovac Đuro Ružić stariji. Broj stanovnika povećava se kako se općina širi te pred Drugi svjetski rat Sušak ima nešto manje od 20 tisuća žitelja. Sušak je 1919. godine, nakon nestajanja Austro-ugarske monarhije, postao gradska općina unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te obuhvaća naselja Sušak, Trsat, Podvežicu, Dragu, Kostrenu sv. Barbare i Kostrenu sv. Lucije. S obzirom na to da se talijanske želje nisu zaustavljale na Rječini, Sušak je okupiran 1918. godine, a tek 1922. godine priznat je suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom. Rimskim sporazumom u siječnju 1924. godine te Sporazumom o Rijeci Kraljevina Italija je pripojila teritorij ukinute Slobodne države Rijeka, a Kraljevina SHS dobiva upravu nad istočnim dijelom, lukama Delta i Baroš. Uspostavom Kraljevine Jugoslavije u siječnju 1929. godine grad Sušak postaje dio Savske banovine čije je administrativno središte Zagreb. Godine 1926. dio sušačkih ulica i trgova nosi imena po značajnim Sušačanima i Hrvatima, pa je Tvornička ulica postala Ulica Đure Ružića, Lujzinska cesta postaje Ulica Franje Račkog, Brajdica dobiva ime po banu Mažuraniću. S dolaskom Jugoslavije, u Sušaku imamo i Aleksandrovo pristanište, Regentov trg te Šetalište prestolonasljednika Petra.

Zlatne godine Sušaka

Od 1924. godine započinje preobražaj Sušaka u važno političko, privredno, kulturno, trgovačko i prometno središte. Postavši jugoslavenska luka i značajan izlaz na more, skladišta i luka važna su stanica u izvozu drvene građe, a grad ekonomski centar Gornjeg Jadrana i otoka te cijele Kastavštine i Gorskog kotara. Do Drugog svjetskog rata udvostručit će se broj stanovnika u Sušaku, što je jednim dijelom uzrokovano i talijanizacijom na riječkom dijelu, zbog čega se dio hrvatskog stanovništva seli u Sušak. Gradi se velik broj značajnih građevina, razvijaju se trgovina te pomorski, željeznički i zrakoplovni promet. Razvijaju se i kulturni život i kulturna infrastruktura, školstvo, sport. Industrijska proizvodnja uspješno radi, Tvornica papira, Tvornica UKOD, tvornice likera, tjestenine i pluta, manje brodogradilište u Martinšćici te Ljuštionica riže značajni su gospodarski resursi na kojima se zasnivalo gospodarstvo Sušaka. Neizostavan je i rad Alge Sušak. Grad je opskrbljen strujom i plinom, većim dijelom i kanalizacijom. Za vrijeme gradonačelnika Đure Ružića mlađeg, od 1929. do 1939., Sušak živi godine uspona i napretka.

Gospodarski uzlet Sušaka

Sušak izrasta u privredno središte, značajan lučki prostor povezan cestama, željeznicom i brodskim linijama s tržištima diljem zemlje, Europe i svijeta. Sušačka luka građena je kao izvozna luka za drvo. Drvna skladišta na Delti i Brajdici omogućavala su različitim trgovcima specijaliziranim za posebne vrste drva organizaciju trgovine i skladištenje robe. Iz Sušaka se izvozi pretežno mekano drvo – ariš, bor, lipa, smokva, jela i topola za zemlje Sredozemnog mora, posebice Italiju, Francusku, sve države sjeverne Afrike te Španjolsku, a tvrdo se drvo – javor, balsa, hrast, brijest, mahagonij i platana, bukva, te grab izvozi u Englesku, Belgiju i Nizozemsku. Glavni su uvozni artikli kameni ugalj, fosfat, pirit, željezo, vino, cement, sol, kolonijalna roba te asfalt.

Rast luke prate i brojna parobrodarska društva koja organiziraju linije duž jadranske obale i šire, prema europskim i svjetskim lukama. Trgovačka mornarica raspolaže sa sve većim brojem parobroda iz godine u godinu, a mreža linija i povezanost s domaćim i stranim lukama užurbano raste. Interes za ovaj prostor potvrđuje i činjenica da je tridesetih godina u Sušaku otvoreno čak četrnaest konzularnih predstavništva, i to Argentine, Austrije, Belgije, Čehoslovačke, Danske, Engleske, Francuske, Grčke, Italije, Kostarike, Njemačke, Poljske, Španjolske i Urugvaja.

U godinama između dvaju ratova istočno od Rječine nastavlja se s radom u proizvodnim pogonima. Sušak postaje grad radnika, obrtnika i trgovaca. Građevna poduzeća, stolarske, parketarske, krojačke, sedlarske, bačvarske radnje, dimnjačari, brusari, limari, kovači i kolari, postolarske radnje, opančarske, mesarske radnje, soboslikari, reklamni natpisi javljaju se na svakom uglu.

Duž nekadašnje Tvorničke ulice smjestilo se od druge polovice 19. stoljeća nekoliko pogona – proizvodnja sapuna, piva, Kožara Bakarčić -Simonić čiji su se potplati prodavali u Gorskom kotaru, Lici, Sjevernoj Dalmaciji, Istri i Sloveniji. Riječka se proizvodnja cestovnom mrežom povezuje s unutrašnjošću, što uvelike koristi i sušačka proizvodnja. U luci Baross inženjer Josip Lazarus proizvodi sidra, lance, kotlove, manje strojeve te popravlja brodske strojeve. Lazarusova mehaničarska radionica je, uz Skullovu i Cussarovu, zapošljavala brojne kovače, ljevače, kotlare i zakovičare. Nakon Prvoga svjetskog rata, Stabilimento Lazarus nastavlja raditi kao manje remontno brodogradilište sa šezdeset zaposlenih radnika. Promjena političke situacije utjecala je na proizvodnju s obje strane Rječine. U Sušaku se zbog bojazni za osiguravanje potrebne količine leda nedaleko od Klaonice otvara 1929. godine Gradska ledana i hladiona čija je osnovna zadaća bila proizvodnja leda i čuvanje mesa. Tvornice Konopac d. d. i Vunica d. d., proizvode užad, ribarske mreže i trikotažu. Šoić i Brozičević na Delti proizvode tjesteninu. Tvornica je papira u međuratnom vremenu pod upravom zagrebačke Jele. Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada od 1924. godine ima skladište u Ružićevoj ulici.

Svakodnevica u Sušaku

Sušak se razvija kao samostalan pogranični i lučki grad u sklopu kraljevine SHS nakon potpisivanja Rimskog ugovora 1924. godine. Nova gradska uprava kreće s komunalnim poslovima – pažnja se posvećuje urbanoj opremi i intenzivnom uređenju ulica i parkova pa Sušak uskoro postaje jedan od najurednijih gradova u državi. U godinama između 1921. i 1931. zabilježen je nagli porast broja stanovnika: sa 13.738 na 16.104. Nestašica stanova rješavala se izgradnjom stambenih objekata u svim dijelovima Sušaka. Stambeni kvartovi niču na potezu Istarske ulice (danas ulica Janka Polića Kamova), vile i obiteljske kuće na Pećinama, a u Strossmayerovoj stambeno-poslovne kuće. Intenzivnoj graditeljskoj djelatnosti pogodovala je i nulta stopa poreza na novogradnje pa je do kraja tridesetih godina izdano više od petsto građevinskih dozvola za stambene, javne, trgovačke i industrijske izgradnje. Na oblikovanje novonastalih građevina u Sušaku između dvaju ratova utječu društveno-političke prilike. Ideje o modernoj arhitekturi pristižu preko Zagreba i Beograda, ali i s riječke strane (funkcionalizam i odmak od ornamenta i dekoracije, talijanski racionalizam). Uz prilagođavanje modernih formi i materijala primorskom ambijentu prisutan je i kontinuitet povijesnih stilova po uzoru na Austro-ugarsku monarhiju. Među graditeljima se po broju projekata ističu David Bunetta i Boren Emili i građevinsko poduzeće Građevinski red na čelu s inženjerom Zlatkom Prikrilom.

Od ratnih zbivanja do jednog grada

Sušak je prvih dana Drugog svjetskog rata bio u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Nakon uspješnog njemačkog napada na Jugoslaviju u travnju 1941. godine uslijedit će i uspostava Nezavisne države Hrvatske koja će se protegnuti i na područje grada Sušaka. Već u svibnju iste godine NDH će Sušak prepustiti Kraljevini Italiji. Sušak je dio Kvarnerske pokrajine. Rat se osjeti u gradu, na sve privredne aktivnosti utječu ratna zbivanja. Opada proizvodnja, sve je teže uspostaviti trgovačke veze. Talijanska je uprava željeznički, cestovni i pomorski potencijal okrenula svojim potrebama. Jačanjem narodnooslobodilačkog pokreta veliki broj građana, ali i radnika pridružuje se ratnim akcijama pa su pojedini pogoni primorani zaustaviti rad. Poslovanje Alge drastično je palo.

U kasno ljeto 1943. godine, nakon kapitulacije Italije Sušak je uključen u Operativnu zonu Jadransko primorje. Pod upravom Trećeg Reicha bit će do oslobođenja u proljeće 1945. godine. U savezničkim bombardiranjima stradat će Rijeka i Sušak. Uništena je lučka infrastruktura, npr. dizalice. Nakon savezničkih uspjeha u ratu u proljeće 1945. započinje diplomatska borba za područje Julijske krajine, Istre i Slovenskog primorja, za Rijeku, Pulu, Trst i Goricu. Dvama sporazumima jugoslavenska vlada i Velika Britanija i SAD privremeno određuju status područja koje je zaposjela jugoslavenska vojska, a koja su još uvijek sastavni dio Italije. Sporazumi su definirali dvije okupacijske zone. Zona A bila je pod savezničkom civilnom i vojnom upravom i obuhvatila je gradove Trst i Pulu s okolicom. Zona B pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA) obuhvatila je ostali dio Istre s tadašnjom Rijekom. Kraj rata bio je ujedno početak političkih borbi za ujedinjenje Rijeke i Sušaka, jednako kao i nastojanja da se Rijeka pripoji Sušaku u NR Hrvatskoj.

U listopadu 1946. svečano je otvoren novoizgrađeni most između Rijeke i Sušaka, a tek u rujnu 1947. Rijeka postaje dio FNRJ. Nakon izbora za jedinstveni Gradski NO Rijeka -Sušak te potrebnih zakonskih izmjena, u svibnju 1948. Rijeka i Sušak postaju jedan grad.

Fotografije izložbe
Alga_070
Alga_045
Alga_040
Alga_035
Alga_032
Alga_029
Alga_027
Alga_020
Alga_011
Alga_009
Alga_005
Alga_001
Impressum

ALGA SUŠAK – ČUVAR VAŠEG ZDRAVLJA

Muzej grada Rijeke
7. ožujka – 30. lipnja 2023.

Autori izložbe:
Marin Pintur, JGL Muzej farmacije
Kristina Pandža, Muzej grada Rijeke
Rafaela Ban, Muzej grada Rijeke

Autori izložbe najsrdačniju zahvalu upućuju obiteljima Radetić, Šimat i Kezele, nasljednicima Dinka Budaka i Vladimira Kazelea. 

Izložba je od 20. ožujka do 12. svibnja 2024. godine gostovala u Tehničkom muzeju Nikola Tesla.

Stručni suradnici: 
Markus Leideck, Državni arhiv u Rijeci
Boris Zakošek, Državni arhiv u Rijeci
Theodor de Canziani, Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić
Marija Lazanja Dušević, Muzej grada Rijeke
Kristina Pavec, Muzej grada Rijeke
Sabrina Žigo, Muzej grada Rijeke
Deborah Pustišek Antić, Muzej grada Rijeke
Luka Strašek, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja

Dizajn kataloga i postava izložbe:
Veronika Uravić Čolak – Reedesign studio

Lektura i korektura: 
Martina Blečić

Tehnički postav izložbe:
Mateo Matijević, Marin Urban

Edukativni materijali:
Josipa Verbanec

Autorica online izložbe:
Kristina Pandža

Obitelji Radetić i Šimat
Obitelj Kezele
Državni arhiv u Rijeci
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja
Borjan Suzić
Sveučilišna knjižnica u Rijeci
Hrvatski državni arhiv
Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić
Vladimir Smešny

Realizaciju izložbe i tisak kataloga financijski su pomogli Ministarstvo kutlure i medija i Grad Rijeka.