Povijest
Palača šećera najvrjedniji je izložak Muzeja grada Rijeke.
Palača je izgrađena kao upravna zgrada Rafinerije šećera. Pogon Rafinerije šećera početna je točka cjelokupne riječke industrijske priče. Jedan od vrhunaca procesa pokrenutog Rafinerijom zabilježen je sredinom 19. stoljeća, kada je u Rijeci radilo pola hrvatske industrije.
Sve što se inicijalno trebalo dogoditi, dogodilo se 1750. godine. Iste one kada su Riječani uplašeno bježali iz svojih domova zbog žestokog potresa. I nisu se dugo usuđivali vraćati u njih, pa su radije živjeli u improviziranim nastambama na rubu grada, uz osluškivanje potmulih zvukova iz dubine tla. Sljedećih godina uslijedilo je još nekoliko podzemnih udara. Oni su im toliko zaokupili pažnju da nisu primijetili jedan drukčiji tektonski udar što se dogodio u njihovu gradu, na površini. Bila je to pojava Rafinerije šećera.
Nju je 1750. pokrenula Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke, osnovana najvećim dijelom nizozemskim kapitalom i odlukom Marije Terezije da udahne nov gospodarski elan u Austrijsko primorje, čijim je dijelom bila i Rijeka. Kako se mislilo udahnuti tu živost? Trgujući šećerom i šećernim proizvodima, kavom, čajem, duhanom, svijećama, ugljenom i drvom, gradeći brodove i nove pomorske veze. Kompanija je u Rijeci osnovala pogonski kompleks za rafiniranje šećera. Taj će pogon iz temelja promijeniti gospodarsko lice grada. Zaslugom Rafinerije, ime Rijeke će se u 18. stoljeću prvi put proširiti trgovačkim i industrijskim svijetom.
Kompanija je pokrenula proizvodnju rafiniranog šećera u pogonu na današnjoj Mlaki, koja je u to doba zapadno predgrađe Rijeke. Biznis je krenuo uspješno, pa su direktori odlučili širiti proizvodnju na dodatne gradske lokacije. Jedna od njih je područje današnje palače na Brajdi. Treći pogon otvoren je na mjestu današnjega Pomorskog fakulteta.
Palača na Brajdi, podignuta je 1750-ih (arhivski dokumenti ne pružaju dovoljno uporišta za preciznije definiranje godine) i od samih početaka nudila je zanimljive prizore.
Izgrađena je na morskoj obali, a pred njenim glavnim ulazom moglo se vidjeti kameni gat. Za nj su se privezivali jedrenjaci, koji su tako mogli dopremljeni sirovi šećer istovarivati ravno pred pogonska vrata. Sirovina je bila porijeklom s prekooceanskih plantaža šećerne trske.
Rafinerija je imala velik broj zaposlenih. Na vrhuncu, oko 1775. godine, kompanija je imala tisuću radnika, od toga njih 300 u Rijeci, u upravi i proizvodnji (preostali su radili u prijevozu i podružnicama). To je oko sedam posto stanovništva tadašnje Rijeke. Za usporedbu, bio je to ekvivalent današnjeg pogona s osam tisuća radnika.
Rafinerija je radila dugo i uspješno. Sve do tržišnih promjena početkom 19. stoljeća, među kojima je ključna bila pojava šećerne repe kao sirovine, na što se nije pronašlo odgovor. Proizvodnja šećera je zaustavljena 1809., s dolaskom francuske vlasti. Kompanija je potom životarila do formalnog ukinuća 1826. godine. Njezinu kompleksu u Rijeci vrijeme je potom donosilo nove namjene. U razdoblju od 1832. do 1848. korišten je kao vojarna, 1851. u njemu je krenula Tvornica duhana. Palača i cijeli kompleks će od 1947. do 1998. postati poznati kao Tvornica motora Rikard Benčić.
Poput Riječana, i palača je preživjela brojne potrese što ih je donio život. Najveće iskušenje donio je 1785. veliki požar, ali se on ubrzo prometnuo u svoju suprotnost, u dobitak za zdanje.
Palača je u obnovi nakon požara rekonstruirana ljepša, s impresivno uređenim interijerom. Razlog za to skrivao se u odluci direktora Rafinerije, koji su dotad živjeli u krugu pogona na Mlaki, da se presele u palaču. Za sebe su htjeli najvišu razinu uređenosti zdanja.
Palači su potom zaprijetili ratovi. Naročito Drugi svjetski rat, kada je Rijeka zasipana silnim tonama zrakoplovnih bombi. Iz tih je dana u podrumu palače sačuvan dramatičan grafit nastao rukom nepoznatog njemačkog vojnika, s datumima napada savezničkih aviona i prikazom letjelica. Palači su također zaprijetili zamor materijala, problematično održavanje, dograđivanja i pregrađivanja, „osvježavanja“ zidova novom žbukom i bojama.
A kad je Tvornica Rikard Benčić nestala kao gospodarsko ime, golem upitnik nadvio se nad opstanak zgrade. Čak unatoč činjenici da je 1970. proglašena zaštićenim kulturnim dobrom, kao najveća barokna poslovna palača u Habsburškom Carstvu. Godine 2000. kupio ju je Grad Rijeka, a Hrvatski restauratorski zavod je u njoj 2003. započeo konzervatorska istraživanja. Sve je potom preokrenuo projekt Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine Grada Rijeke, Sveučilišta u Rijeci i Turističke zajednice grada Rijeke, u suradnji s Muzejom grada Rijeke. Njime je palača dobila priliku za nov život. Obnova Palače počela je 2017. i trajala tri godine. Palača je potom dobila novu ulogu, postala je sjedište gradskog Muzeja, otvoreno u sklopu projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020.
Izgled
Kada se Palača u 18. stoljeću pojavila u zapadnom predgrađu Rijeke, veličinom nije imala premca u bližem i daljem okruženju.
Do nje se stizalo hodajući morskom obalom i prolazniku je već pri prvom susretu signalizirala kako je u funkciji proizvodnje šećera. To su činile dvije kamene skulpture muških glava na prednjoj fasadi zgrade, iznad bočnih portala. U njihovoj su kosi upleteni stošci šećera. Ili, jezikom tadašnjih Riječana, kampanuli.
Premda industrijski objekt, dojmljivim je izgledom privlačila poglede i domaćih stanovnika i stranaca. Putujući kroz Rijeku 1795. godine, mađarski mineralog Dominik Teleki von Szek, zabilježio je: „Stambena kuća direktora Rafinerije sa skladištem najljepša je i najposebnija kuća u Rijeci. Nalazi se u nizu s ostalim zgradama rafinerije okrenuta prema morskoj obali, ima 4 kata, a izgleda poput palače. Da se nalazi u bilo kojem drugom velikom gradu, isticala bi se među najljepšim kućama.“
Interijer industrijske palače bio je još impresivniji. Riječ je o građevini s podrumom, visokim prizemljem i polukatom, te sa tri kata i potkrovljem.
Povezuje ih impozantno glavno stubište s kamenim stupovima i kovanom željeznom ogradom, koje počinje od ulaznog predvorja na južnoj, morskoj strani zdanja. Od toga stubišta na svakoj razini palače horizontalno se proteže 15-ak većih ili manjih prostorija, korištenih u različita vremena za različite namjene. One su povezane, omogućujući kružno kretanje katovima.
U mnogima od tih prostorija mora se zastati očaran vizualnom raskoši. Na prvom katu, gdje su radili činovnici Rafinerije, u tomu prednjači središnja dvorana. Nazivamo je Fumijeva dvorana, prema riječkom slikaru Giovanniju Fumiju, glasovitom po umijeću izrade stropnih slika. On je 1890-ih na svodu dvorane naslikao vjerojatno svoj najbolji rad, kompoziciju sa ženskim likovima koja živahnim bojama alegorijski prikazuje četiri godišnja doba. Na njih se nadovezuju bijele, monokromne štukature „lebdećih“ dječaka.
Drugi kat je reprezentativan kat zgrade, „piano nobile“. Osjetno je viši od ostalih i tu su bile prostorije upravitelja Rafinerije, službene i privatne. Svime dominira Svečana dvorana, koja seže visinom kroz treći kat, sve do potkrovlja. Ona je najimpresivnija prostorija u Palači, imala je ulogu predstaviti kompaniju u očima posebno važnih gostiju. Njezini zidovi i svod prekriveni su štuko dekoracijom koja imitira mramor. Na svodu se ističu kružni medaljoni s prikazima iz rimske vojne povijesti te amblemi s antičkom ratnom opremom, što se može čitati kao poruka o moći kompanije. Prostornu raskoš naglašavaju kaljeve peći u nišama i kristalni svijećnjaci. S balkona ukrašenog vijugavom ogradom moglo se u 18. stoljeću promatrati iskrcavanje sirovine s jedrenjaka.
Bogata dekoracija na drugom katu odlika je još nekih prostorija. To je barokna Dvorana s vedutama, ukrašena 1789. panoramama imaginarnih gradova s antičkim spomenicima, što je znak kućne mode imućnih slojeva u 18. stoljeću. Iza susjednih vrata je Venerin salon. Direktori Rafinerije koristili su ga u trenucima opuštanja, a donosi likovni susret s arkadijskim, mitološkim scenama kojima su ukrašeni zidovi. Slične elemente uređenja nalazimo u ostalim prostorijama duž oba kata palače, različitih intenziteta i očuvanosti.
Stalni postav
Stalni postav slijedi unutrašnji raspored Palače.
To znači kako se širi kroz 30 prostorija na dva kata zgrade, što je ukupno 1200 četvornih metara zdanja. Postav nudi uvid u gospodarsku, političku, kulturnu, obrazovnu, znanstvenu i sportsku povijest Rijeke u razdoblju od 18. do 21. stoljeća.
Točnije, od trenutka kada je grad postao slobodna kraljevska luka 1719. godine, pa do 2020. godine, kada je grad postao europska prijestolnica kulture. Sve je učinjeno stavljajući Rijeku u europski kontekst, povezujući je s Bečom, Antwerpenom, Budimpeštom, Rimom i ostalim europskim gradovima. Pa i onima na drugim kontinentima, poput New Yorka. Osnovnu građu za to dale su muzejske zbirke.
Što se može vidjeti u postavu?
Prvi kat Palače govori o cjelovitoj modernoj povijesti grada. Nazvali smo je „Priča o Rijeci, Europi i svijetu“. Njezin početak je u 18. stoljeću, kada se javljaju se začeci moderne Rijeke, što će kulminirati izrastanjem grada u važnu srednjoeuropsku luku i industrijsko središte. Manje cjeline toga dijela postava podsjećaju na brojne države kojima je Rijeka pripadala u 20. stoljeću, na rad Tvornice papira, Rafinerije nafte, Tvornice čokolade i Ljuštionice riže, na riječki izum torpeda, Rijeku kao iseljeničku luku, događaje u Drugom svjetskom ratu, na kazališni i glazbeni život grada, školstvo, automobilizam i svakodnevni život. Svaka prostorija govori o određenoj podtemi, zbog čega je i nazvana zasebnim nazivom.
Isto vrijedi za drugi kat, gdje nas dočekuje “Slatka povijest Rijeke”. Njegova je okosnica biografija proizvodnog kompleksa u kojemu se nalazi Muzej. Obuhvaćena su sva razdoblja kompleksa, od vremena Rafinerije šećera, preko Tvornice duhana do Tvornice motora Rikard Benčić. Naglasak je, očekivano, na „šećernom“ dijelu priče, s cjelinama posvećenim dopremi sirovine, preradbenom procesu u Rijeci i konzumiranju šećera.
Posjetitelja se upoznaje s temama provlačeći povijesne podatke kroz postav tako da potiče doživljaj. Primjerice, jedna od soba ima oblik kazališne instalacije i posjetitelja obasipa bjelinom šećera, zahvaljujući staklenoj vitrini punoj ručno izrađenih šećernih glava, upravo onakvih kakve su se proizvodile u Rijeci. To je prava oda riječkim glavama šećera. Riječani su ih nazivali kampanulima, zbog izgleda koji podsjeća na zvono. U središtu instalacije je replika originalnog kalupa riječke Rafinerije šećera, izrađenog u lončariji pogona na Brajdi.
Zakoračiti u Palaču šećera Muzeja grada Rijeke ostavlja dojam ulaska u zaigran vremeplov. Njime se krećete kroz uzbudljivu povijest grada okruženi originalnim muzejskim predmetima, replikama predmeta, slikama, zvukovima, riječima i filmovima. Postav je vrlo pristupačan posjetiteljima, što znači bogat podacima, zaigrano raspričan, multimedijalan i interaktivan. A sve u impozantnoj industrijskoj palači, koja dočekuje posjetitelje obnovljenim licem, gotovo istovjetnim onomu kakvo je imala u 18. stoljeću.
Autor postava je mr. sc. Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, autor desetak knjiga i jedan od najboljih poznavatelja moderne riječke povijesti. Dizajn postava djelo je Nikoline Jelavić Mitrović, dobitnice nagrade Europski muzej godine za rad na Gradskome muzeju Vukovar, također autorice nagrađenog rješenja postava u Muzeju Sinjske alke.