Kada se 2007. u sretnim okolnostima grupica entuzijasta, “torpedista”, okupila oko Muzeja grada Rijeke, pristigla su i prva torpeda i brojni torpedni instrumenti, dijelovi torpeda i alati.
Ova je izložba prvi konkretan korak prema muzejskoj zbirci – muzeju industrijske baštine. O nužnosti muzeja toga tipa u Rijeci promišlja se već više godina, no tek se odnedavna o tome ozbiljno govori.
Naš je pristup istraživanju torpeda zasnovan na očaranosti dostignućima tehnike i na tome što se osobit uspon događao u Rijeci koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahvaljujući torpedu doživjela svjetski ugled. Upravo su u tvornici torpeda uvedene brojne tehničke inovacije, izumljeni i prvi put iskušani brojni novi instrumenti. Nimalo manje zadivljujuća nije ni spoznaja da su u tvornici torpeda Whitehead u Rijeci izvođena rana akustička i aerodinamička istraživanja i da je ovdje dokazan proboj zvučnog zida!
Oko izložbe o riječkom torpedu okupili su se brojni suradnici raznih struka i različitih interesa te više nego suradnički raspoloženi muzeji i druge ustanove.
Izražavamo najiskreniju zahvalnost svima koji su se s gotovo neusporedivim entuzijazmom i volonterskim marom uključili u nastajanje ove izložbe.
Ervin Dubrović
(Andrea Lodovico Adamich)
(1766.–1828.)
Adamić je preteča modernizacije Rijeke. Tehničko obrazovanje stekao je u školi u Beču. Već 1811. nabavlja u Londonu parnu pilu za rezanje hrastovih trupaca namijenjenih brodogradilištu Depfort (kraj Greenwicha).
Godine 1821. predlaže dvorskom kancelaru Metternichu uvođenje parobrodarske pruge od Rijeke do Boke kotorske. Zajedno sa sinom Primom projektira 1823. lančani most na Rječini, a 1825. se zalaže za izgradnju željezničke pruge na putu od Rijeke do Pešte.
(1794.–1866.)
Jedan je od osnivača Fonderie metalli (Ljevaonice, 1854.), no prije svega trgovac i brodovlasnik koji nastavlja već uhodanu obiteljsku trgovinu te ulaže velika sredstva u proizvodnju hrastovih dužica u slavonskim šumama.
Najpoznatiji je kao začetnik “visokog turizma” – izgradio je vilu Angiolinu (1844.) u Opatiji, u kojoj je boravila i carica Maria Anna te ban Jelačić i feldmaršal Nugent. No Scarpa je i među prvim pobornicima modernizacije i osnivanja tvornica – sudjeluje u osnivanju Plinare i Parnog mlina. Zalaže se i za izgradnju ceste za Šent Peter (Pivka) te željeznice.
(1797.–1881.)
Nakon završene gimnazije bježi od kuće jer ga žele dati u svećenike. Odlazi u London i potom na Kubu. Pripisuju mu da je upravo on doveo u Rijeku izumitelja torpeda Roberta Whiteheada, kao što je nekoć doveo Waltera Craftona Smitha, osnivača moderne Tvornice papira. Matcovich je boravio i u SAD-u i pisao o tome u Ilirskim narodnim novinama.
Bavio se mnogim poslovima i bio među najvećim zagovornicima modernizacije.
(1798.–1893.; 1833.-1888.)
Giovanni je među utemeljiteljima i dioničarima te jedan od zamjenika direktora Ljevaonice metala (Fonderia metalli 1854.), utemeljitelj i predsjednik Riječke banke i direktor Gradske štedionice. Najprije je bio pomorski kapetan i brodovlasnik, potom veletrgovac drvom koje iz Gorskog kotara i hrvatske unutrašnjosti izvozi u inozemstvo.
I sin Luigi dioničar je Fonderie i blizak Whiteheadovom engleskom kružoku. Među osnivačima je parobrodarskog društva Adria (1882.).
(1799.–1860.)
Isprva dolazi u Rijeku kao agent engleske tvornice papira Brown, Smith & Cie. za koju dobavlja osnovnu sirovinu – stare krpe. Kupuje Adamićevu manufakturu (1827.) i zajedno sa svojim partnerom razvija je u najmoderniju tvornicu papira u Habsburškoj Monarhiji te od 1835. osvaja medalje i priznanja. Već početkom tridesetih nabavlja parni stroj (1833.) i zapošljava stotinjak radnika. I on je među dioničarima Fonderie metalli.
(oko 1793.–1876.)
Stiže u Rijeku 1828. i zajedno s Walterom Craftonom Smithom pokreće Tvornicu papira.
I on se bavi raznim poslovima i dioničar je više riječkih poduzeća – Ljevaonice metala, mlina u Žaklju, Tvornice kemijskih proizvoda i drugih.
Početkom 1840-ih pridružuje mu se nećak Henry – Enrico, budući vlasnik koji u tvornici radi gotovo sedamdeset godina, do 1912.
(1822.–1912.)
Nećak osnivača Tvornice papira doselio je iz Pariza početkom 1840-ih i radio u stričevoj i poslije vlastitoj tvornici (od 1876.) punih sedamdeset godina.
Uključen je i u mnoge druge poslove – predsjednik je Tvornice kemijskih proizvoda (Stabilimento di prodotti chimici) te predsjednik Riječke kreditne banke (Banca di credito fiumano). Jedan je od prvih dioničara Stabilimento tecnico fiumano.
(1824.–1903.)
Unuk Andrije Ljudevita Adamića, inženjerijski časnik, već je početkom 1860-ih zatražio umirovljenje i vratio se u Rijeku. Godinama se zalaže za izgradnju riječke pruge, a očekuje pogodnosti i od Sueskog kanala.
Povezuje Giovannija Luppisa s Whiteheadom te se sprema uključiti u trgovanje budućim, usavršenim “čuvarom obale” koji bi mu, prema ugovoru, donio desetinu dobiti. Dugogodišnji gradonačelnik postaje simbol riječkog napretka.
(1815.–1875.)
Kapetan fregate koji zimi 1860., za vrijeme dugotrajne i neugodne ophodnje vanjskom, južnom stranom primorskih otoka, na fregati Bellona smišlja “čuvara obale”, brodicu s eksplozivnim punjenjem, koju bi pokretao mehanizam na navijanje. Kormilarilo bi se njome s obale pomoću konopaca – uzdi. Brodica bi se usmjerila prema neprijatelju i eksplodirala pri sudaru. Zamisao nikad nije isprobana u stvarnosti, ali se od Luppisove početne ideje razvio torpedo.
(1823.–1905.)
Rođen je u kraju najranije europske industrijalizacije, u Boltonu u blizini Manchestera, koji je vrvio predionicama i tkaonicama pamuka te tvornicama strojeva. Stekao je znatno tehničko obrazovanje i zaputio se na kontinent – najprije u Marseille, potom u Milano, Beč, Trst i – Rijeku. Odmah po dolasku postaje direktor Ljevaonice metala (poslije Stabilimento tecnico fiumano) i potom Torpedofabrik Whitehead & Comp (1875.). Izum torpeda (1866.) omogućio je tvornici snažan razvoj, a Whiteheadu svjetski ugled.
(1854.–1902.)
Kao dvanaestogodišnji dječak otpočetka sudjeluje u nastajanju torpeda (1866.). Završava Visoku tehničku školu u Zürichu i uključuje se u očevu tvrtku u kojoj je više od dva desetljeća glavni inženjer. Krajem 1880-ih sudjeluje u fizikalnim eksperimentima (akustika i dinamika plinova) koji se izvode u tvornici Whitehead. Početkom 1890-ih radi na vlastitom žiroskopu i žiroskopskom motoru koji bi trebao sam održavati torpedo u zadanom smjeru.
(1842.–1904.)
Whiteheadov zet i jedan od najbližih suradnika, ortak i dugogodišnji direktor Torpedofabrik. Prvotno mornarički časnik koji je sudjelovao i u Viškoj bici (1866.). Ujesen 1867. sudjeluje u ispitivanjima torpeda. Zapovjednik je topovnjače Gemse, preuređene u prvu torpiljarku na svijetu. U to vrijeme upoznaje Whiteheadovu kći, prekida mornaričku karijeru, ženi se i radi u tvornici.
(1836.–1906.)
Precizni mehaničar, desetljećima jedan od Whiteheadovih najbližih suradnika. Već sredinom 1860-ih dolazi u Stabilimento tecnico fiumano te od početka sudjeluje u stvaranju i razvoju torpeda. Imao je i udio u postotku od dobiti, kojim je stekao velik imetak.
Najistaknutiji je predstavnik visokokvalificiranih majstora po kojima je tvornica torpeda bila poznata.
(1836.–1916.)
Austrijski fizičar i filozof, zagovornik impresionističke filozofske koncepcije “empiriokriticizma”.
Najpoznatija je njegova teorija proboja zvučnog zida do koje je došao matematičkim putem, ali je nije uspio eksperimentalno dokazati. To je 1886. uspjelo njegovim suradnicima, riječkim istraživačima Salcheru i Riegleru, koji su ispitivanja obavljali u tvornici Whitehead.
(1848.–1928.)
Profesor i pisac udžbenika iz fizike i mehanike na k.u.k. Marineakademie (Mornaričkoj akademiji) u Rijeci. Na prijedlog Ernsta Macha, 1886. se uključuje, zajedno sa svojim suradnicima u istraživanja iz akustike i poslije iz dinamike plinova. Salcher i njegov suradnik Sandor Riegler fotografski su snimili udarni val pri proboju zvučnog zida i time stekli brojna priznanja. Priopćenja su objavili u Radovima Carske akademije znanosti u Beču.
Profesor i potom ravnatelj Mađarske gimnazije u Rijeci, dobar poznavatelj fotografije, važan suradnik u akustičkim istraživanjima u laboratoriju Whiteheadove tvornice torpeda. Zajedno s Ernstom Machom i Peterom Salcherom osvojio je više nagrada za fotografsko snimanje pojave “udarnog vala” i proboja zvučnog zida (svibanj 1886.). Prvi je predsjednik prvoga riječkog fotografskog kluba – fotosekcije Kluba prirodnih znanosti (osnovanog 9. siječnja 1897.).
(1855.–1926.)
Brodograditeljska obitelj Orlando, podrijetlom iz Genove, uzdiže se u drugoj polovici 19. stoljeća i seli u Livorno, gdje također ima brodogradilište, a uskoro je i na čelu jake grupacije čelične industrije. Giuseppe, brodograđevni inženjer, projektant brodova, preuzima najprije brodogradilište Danubius, a potom i posustalu Torpedofabrik Whitehead Aktiengesellschaft, koja 1924. postaje Stabilimenti Whitehead Società di Esercizio Anonima.
(1862.–1933.)
Nakon bratove smrti, Luigi Senior, zajedno s Giuseppeoviom sinom Luigijem Juniorom, preuzima upravljanje tvornicom torpeda. Od posustale tvornice s tristotinjak radnika zatečenih 1924., Luigi zajedno s nećakom i admiralom Arturom Cianom razvija Silurificio Whitehead do velike tvornice koja pred rat zapošljava oko tisuću i dvjesto radnika. Među najvećim je doprinosima njihova doba razvoj zrakoplovnog torpeda.
(1932.)
Strojarski inženjer, završava Tehnički fakultet u Rijeci. U Torpedu je od 1951. gdje radi do 1975. Kao projektant zaokupljen je unapređenjem više raznih uređaja torpeda, no najvažniji mu je instrument koji je dodao žiroskopu za smirivanje rotacije zrakoplovnih torpeda oko uzdužne osi.
“Čuvar obale” zamišljen je između 1860. i 1864. kao čamac s eksplozivnim punjenjem i pogonom na jedra, a poslije na navijanje. Upravljalo bi se s obale pomoću dva konopca povezanih s kormilom, a eksploziju bi izazvao sudar s neprijateljskim brodom.
Eksploziv je trebao biti smješten u pramčanom dijelu, a u krmenoj bi polovici plovila bio smješten pogonski mehanizam koji pokreće brodski vijak.
Kormilo je zamišljeno neobično – sastoji se od tri djela; prednji dio u osi brodice je nepomičan, stražnji je dio od dva pomična lista trebao omogućiti “ergonomski” način kormilarenja. Paljenje je trebalo biti osigurano i izbočenim “štapovima” i “jarbolom” sa zategnutim žicama. “Čuvar” nikad nije isproban u stvarnosti.
Torpedo nastaje 1866. razvojem prvotne zamisli o plovilu u obliku čamca. Sve su rane ploveće mine plutale ili plovile isključivo po površini vode. Kada je Robert Fulton, izumitelj podmornice, početkom 19. stoljeća upotrijebio naziv “torpedo”, imao je viziju velike čelične ribe uronjene ispod morske površine.
Prvi je Whiteheadov torpedo bio sličan velikoj tuni. Imao je šiljastu glavu i rep, a takva su oblika bila sva torpeda dok se nije otkrilo da je polukugla pogodniji oblik glave torpeda jer se njome lakše i brže probija kroz vodu. Prva je Whiteheadova serija s glavom u obliku polukugle proizvedena već potkraj 19. stoljeća – 1896. godine.
Torpedo iz prve serije isporučene austrijskoj ratnoj mornarici imao je kalibar (promjer) od 35,5 cm, bio je dugačak 3,56 m, imao je eksplozivno punjenje od 18 kg, domet od 200 m, a postizao je brzinu od 6 čv. Mornaričko povjerenstvo koje je ocjenjivalo Whiteheadov izum, smatralo ga je u početku pogodnim tek za rušenje nepomičnih objekata – mostova i usidrenih brodova.
Jedan od najstarijih primjeraka kojemu je sačuvan zanimljiviji, repni dio. Torpedo još uvijek, sve do 1875., ima samo jedan propeler.
Rani se torpedo prepoznaje i po karakterističnoj kružnoj zaštiti oko propelera koju kasniji modeli više nemaju.
Ovaj torpedo potvrđuje da se gotovo nekoliko desetljeća izgled torpeda bitno ne mijenja. Riječ je o jednom od posljednjih modela starijega tipa sa šiljastom glavom i jednako šiljastim repnim dijelom. Upravo potkraj stoljeća Whitehead počinje proizvoditi torpeda s glavom u obliku polukugle. Istraživanja i usporedbe obiju varijanti pokazala su da je torpedo istih svojstava, ali s glavom u obliku polukugle, za jedan čvor brži od onoga s šiljastom glavom.
Služi za trganje zaštitne mreže kojom su se brodovi nastojali obraniti od napada torpeda. Kad su mreže počinjale biti čelične uvedeni su i drugi, složeniji načini probijanja. Tvornica Whitehead je 1909. izradila bojeve glave s jakim čeličnim noževima koji bi pri dodiru s mrežom aktivirali eksploziv i iskakali naprijed dovoljnom brzinom da prerežu čeličnu mrežu.
Tvorničarev sin John Whitehead pokušao je sredinom 1890-ih razviti vlastiti žiroskop. U isto je vrijeme radio i na motoru koji bi ujedno omogućio žiroskopsko ispravljanje putanje, na što je bio potaknut pogonom i načinom održavanja kursa torpeda kakav je uveo Amerikanac Adams Howell.
Whitehead je pokušao razviti torpedo za veći domet od američkoga, no s istim inercijalnim svojstvima. Zato je trocilindrični radijalni motor ugradio u veliki zamašnjak koji je trebao osigurati veliku rotaciju, no pokušaj nije uspio – zbog mnogih kompliciranih dijelova i trenja motor se nije pokazao efikasnim za primjenu.
Radi povećanja efikasnosti motora – veće snage na količinu potrošenoga komprimiranog zraka, u riječkoj su tvornici pokušali povećati broj cilindara zvjezdastog (radijalnog) motora.
I, doista, motor je imao veći koeficijent iskorištenja, ali je bio mnogo kompliciraniji za izradu tako da se, nakon probnih ispitivanja, odustalo od njegove proizvodnje.
Prvi stroj koji je Whitehead primijenio na torpedu, bio je mali parni stroj s oscilirajućim cilindrima, izrađen u vlastitoj tvornici. No pokazalo se da njime ne može postići željenu brzinu torpeda. Sedamdesetih godina primjenjuje Brotherhoodov trocilindrični radijalni motor koji postupno poboljšava (pa ga naziva Brotherhood-Whiteheadov). Poslije tvornica koristi i četverocilindrični motor istoga tipa, no uoči Prvoga svjetskog rata ovi motori nisu više mogli udovoljavati zahtjevima za sve bržim torpedima s velikom količinom eksploziva.
Brotherhoodov četverocilindrični motor s osovinom i propelerima izvukla je iz mora u okolici Visa Specijalna policija i donirala Muzeju grada Rijeke.
Motor se zajedno s torpedom vjerojatno našao na dnu mora prije ili u Drugom svjetskom ratu. Najmanje šezdesetak godina u morskoj vodi nije mu bitno naštetilo.
Ovaj je, i u svoje doba već zastarjeli motor, izrađen uoči Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada Whitehead već proizvodi mnogo jače i efikasnije dvocilindrične „kosoležeće“ motore.
Među prototipovima koji su ostali posve neiskorišteni nalazi se i ova dubinska sprava nastala 1885. godine. I ona je pristigla u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja 1960.-ih , kada i glavnina predmeta iz „kućnog muzeja“ tvornice Torpedo u kojem su se, među ostalim, čuvali i prototipovi i svojevrsne tvorničke rijetkosti. Kao i druge eksperimentalne naprave ni ova nikad nije našla primjenu.
Tijekom stotinu godina neprestano su se usavršavala sva bitna svojstva torpeda.
Riječka je tvornica od kraja 1860-ih do posljednjih modela iz 1960-ih isporučila tržištu više od trideset različitih modela koji su se prije svega razlikovali po kalibru, duljini i količini eksplozivnog punjenja te po brzini i dometu. U stotinu godina proizvodnje u Rijeci, brojnim je mornaricama svijeta isporučeno ukupno dvadesetak tisuća torpeda.
Posljednji su modeli riječke tvornice, koji su se počeli proizvodili već uoči Prvoga svjetskog rata i još su razvijani u međuratno doba, oni kalibra 45 cm i 53 cm. Manji je model od 45 cm, duljine 5,7 m, s 200 kg eksploziva, brzine od 43,7 čv na2.000 m i 27,5 čv na 8.000 m, a veći je kalibra 53 cm, duljine 7,2 m, s 260 kg eksploziva te brzine od 50 čv na 4.000 m i 30 čv pri dometu od 12.000 m.
Tridesetih se godina počinju proizvoditi i zrakoplovna torpeda, također kalibra 45 cm. Otada se torpedo – osim ispod mora i s razine mora – može lansirati i s visine do 100 metara.
Bitan napredak u snazi i brzini motora događa se 1909. kada Whiteheadova tvornica umjesto motora s cilindrima okomitim na os torpeda počinje proizvoditi položen, malo iskošen motor s dva mnogo veća cilindra, mnogo veće zapremnine i snage. Takozvani kosoležeći dvocilindrični dvostruko djelujući motor dobiva 1920-ih oblik koji zadržava do kraja riječke proizvodnje sredinom 1960-ih.
Već prije Prvoga svjetskog rata motoru je pridodan i razgrijač – koji je služio za grijanje i povećavanje volumena komprimiranog zraka te stvaranje vodene pare koja je dodatno povećavala volumen zraka koji ulazi u cilindre i time utječe na brzinu i domet torpeda.
Do početka 20. stoljeća “hladni” komprimirani zrak jedini pokreće Whiteheadov torpedo. No potom je uveden razgrijač koji je zagrijavao zrak i povećavao mu volumen, a time i domet i snagu torpeda. Poslije je pridodana i vodena para koja je također nastajala grijanjem pomoću petroleja. Time su se dodatno povećavali brzina i domet torpeda.
Add Content Here
Velik Whiteheadov napredak u odnosu na Luppisovu koncepciju čamca koji plovi pučinom, bilo je uranjanje torpeda ispod površine mora. Za to mu je trebala posebna sprava koja se dugo smatrala “čudom”, a on ju je nazivao svojom tajnom. Da je zaštiti od konkurenata, nije ju htio ni patentirati.
Svrha je dubinske sprave da torpedo stalno plovi na unaprijed određenoj dubini, što je postignuto pomoću hidrostatske komore koja upravlja vodoravnim kormilima. Whiteheadova je “tajna”, uz poneko unapređenje, gotovo neizmijenjena bila u upotrebi do sredine 20. stoljeća.
Prvi prihvatljiv uređaj za usmjeravanje torpeda uz pomoć žiroskopa patentirao je 1894. Tršćanin Lodovico (Ludwig) Obry, svojedobno Whiteheadov namještenik. Obry je prvi uspio riješiti mnoge poteškoće: naglo zarotirati žiroskop u što kraćem vremenu, djelovati na vertikalna kormila i održavati brzu rotaciju zvrka. Obry je odmah ponudio svoj žiroskop Whiteheadu, no riječki ga je tvorničar odbio uz obrazloženje da je blizu ostvarenja vlastita žiroskopskog smjernog ravnača. Whitehead ipak ne uspijeva razviti vlastiti model, na kojem je radio njegov sin John, pa 25. siječnja 1897. prihvaća Obryjev. Opruga žiroskopa ručno se navijala i otpuštala u trenutku primjene, izazivajući rotaciju i efekt inercije. Poslije je pokretanje izvođeno komprimiranim zrakom kojim je pokretan i motor torpeda.
Upaljači na prvom i još na nekoliko sljedećih torpeda djelovali su na jednostavnom mehaničkom principu i nalazili su se na samom vrhu torpeda: udarom u neprijateljski brod, upaljač je mehanički okidao.
Zbog nezgoda kojima su torpeda umjesto ciljanom brodu katkad prouzročila štetu “pošiljaocu”, proizvodili su se savršeniji tipovi upaljača od kojih neki, zbog veće sigurnosti, nisu bili smješteni na glavi torpeda, a drugi su imali pouzdane osigurače koji su sprečavali da se upaljač aktivira prije nego što se dovoljno udalji od mjesta lansiranja.
Prije isporuke pojedinog torpeda provodila su se probna lansiranja, a njegovo se kretanje ispitivalo autografom – indikatorom dubine – koji je u sebi imao pisač koji je pokazivao osciliranje dubine i eventualno iskakanje iz vode.
Podaci su zapisivani na namotanom papiru. Autograf je imao uređaj na navijanje ili krilca postavljena na vanjski dio torpeda, koja bi se okretala napredovanjem kroz vodu i time namatala papir.
Autografi se ugrađuju u vježbovne, “pirne” glave torpeda.
Ciljnička sprava s torpednog čamca za lansiranje torpeda 45/b, izrađena je u tvornici Torpedo. Ovom se spravom najprije određuje brzina kretanja torpeda, brzina kretanja cilja i kut gađanja, a onda se oba ciljnika moraju dovesti u istu liniju s ciljem.
Lansirne su se cijevi počele proizvoditi gotovo od samog početka proizvodnje torpeda.
Prva je cijev ugrađena u prvu torpiljarku na svijetu, bivšu topovnjaču Gemse, s koje su 1867. pred tvornicom torpeda obavljana podvodna probna lansiranja. Za tu je torpiljarku izrađena i cijev za nadvodno lansiranje torpeda većega kalibra.
Nadvodna lansirna cijev s pokretnim postoljem, kojom se pomoću komprimiranog zraka ispaljivalo torpeda promjera 450 mm s lansirne stanice tvornice Torpedo, koristila se u svrhu ispitivanja brzine, dosega i pravilnosti njihova kretanja.
Prva lansirna stanica bila je izgrađena već 1870-ih u obliku drvene kućice nalik na sojenicu, do koje se prilazilo drvenim mostićem. Poslije je kućica dobila i povišeni vidikovac s kojega se moglo bolje promatrati tijek probnih lansiranja.
Nova, armiranobetonska stanica za nadvodna lansiranja sagrađena je 1930., a 1934. dograđena je stanica s “katapultom”, namijenjena ispitivanju zrakoplovnih torpeda.
Svaki je torpedo prije isporuke redovito isprobavan pred mornaričkom komisijom naručitelja iz raznih zemalja.
Izložena maketa prikazuje lansirnu stanicu izgrađenu 1930-ih, obnovljenu nakon Drugoga svjetskog rata.
Ljevaonica metala u vlasništvu novoosnovanog dioničkog društva osnovana u poletnoj industrijskoj klimi spočetka 1850.-ih ima dvadeset i pet zaposlenih ali ne posluje dobro, sve do 1858. kada iz Trsta dolazi engleski inženjer Robert Whitehead i počinje raditi velike strojeve za brodove austrijske ratne mornarice.
Kapetan fregate Giovanni Biagio Luppis (Ivan Vukić ili Vukičević) zamislio je “čuvara obale”, eksplozivno plovilo za obranu obale, koje bezuspješno nudi Ministarstvu rata u Beču.
Kapetan Luppis udružuje se s inženjerom Robertom Whiteheadom, direktorom Stabilimento tecnico fiumano (Riječko tehničko poduzeće), u nastojanju da zajednički razviju novo oružje. Povezuje ih umirovljeni inženjerijski potpukovnik i budući gradonačelnik Giuseppe Ciotta, koji se također uključuje u projekt kao – menadžer.
Whitehead već 1865. odustaje od Luppisova koncepta i počinje iznova – umjesto eksplozivne brodice razvija eksplozivnu “ribu”, koja izgleda poput tune i plovi ispod površine vode. Torpedo je isprva nazvan “brod-mina” (Minenschiff), a predstavljen je komisiji austrijske ratne mornarice 20. prosinca 1866.
Na svjetskoj izložbi u Parizu Whitehead predstavlja model motora koji je sagradio za brod Erzherzog Ferdinand Max, proslavljen sudjelovanjem u Viškoj bitci. I potkraj stoljeća 1899. i 1900. dobiva nagrade u Parizu..
Među najvećim je Whiteheadovim izumima bila dubinska sprava koja ima zadaću održavanja torpeda na stalnoj dubini. Razvijena je već 1870-ih i nije se bitno mijenjala do sredine 20. stoljeća – nazivao ju je “moja tajna” . Zbog straha od razotkrivanja nije ju htio ni patentirati.
U rujnu i listopadu 1870. lansirano je više od stotinu torpeda. Prosječna brzina torpeda bila je oko 7 čvorova pri dometu od 500 metara. U početku je tehnička komisija Ministarstva rata ocijenila torpedo pogodnim samo za gađanje nepomičnih ciljeva.
U mornaričkim radionicama u Woolwichu u Engleskoj počinju proizvoditi torpeda s dva propelera. Rade po Whiteheadovoj licenciji, uz dogovor o razmjeni novih iskustava i inovacija.
I u Rijeci se uvodi dvostruka osovina, a s dva suprotno rotirajuća propelera postiže se pouzdanije održavanje kursa.
Robert Whitehead kupuje zajedno sa svojim zetom Stabilimento tecnico Fiumano te ga preimenuje u Torpedofabrik Whitehead & Comp.
Umjesto vlastitih dvocilindričnih parnih strojeva, Whitehead počinje ugrađivati trocilindrični Brotherhoodov radijalni stroj koji unapređuje u vlastitoj tvornici. Time je bitno povećana brzina torpeda.
Predstavnici vlada i ratne mornarice raznih zemalja dolaze u Rijeku – na jednoj su večeri kod Whiteheada okupljeni predstavnici osamnaest zemalja. Govori se na osam jezika, a neki su od uzvanika iz međusobno zaraćenih zemalja.
U to se doba postupno iz upotrebe izbacuje lijevano željezo i sve više uvodi čelik.
Whitehead prodaje torpeda brojnim zemljama: 254 Engleskoj, 250 Rusiji, 218 Francuskoj, 203 Njemačkoj, 100 Austro-Ugarskoj, 83 Danskoj i 70 Italiji. Veći uvoznici su još i Argentina, Belgija, Grčka i Portugal.
Prodaje još 78 torpeda drugim zemljama koje imaju manje narudžbe.
Whitehead povećava kalibar torpeda s 356 i 381 mm na 450 te, uskoro, na 533 mm.
Time se povećava i promjer i dužina spremnika zraka koji omogućuje povećanje brzine i dometa. Zbog velikog tlaka počinju se graditi spremnici zraka od čelika.
SAD kupuje Whiteheadovu licenciju za torpeda na pogon hladnim komprimiranim zrakom.
Već je osnovana podružnica u Veymouthu, a osniva se i podružnica u Newportu, SAD. I drugi proizvode iste torpede – neki s dozvolom, a neki bez nje – poput Schwartzkopffa, najvećeg riječkog konkurenta.
Tršćanin Ludovico Obry razvija i patentira svoj žiroskopski smjerni ravnač za vođenje torpeda. Obry isprva radi u Stabilimento tecnico Triestino, a od 1883. do 1885. u Whiteheadovoj tvornici u Rijeci. Njegov je izum krajem stoljeća još više razvijen – zasluge se pripisuju mehaničaru Czernyju – koji ga je poboljšao i prilagodio za ugradnju u torpedo.
Riječka tvornica postaje dioničko društvo Torpedo Fabrik Whitehead und Co Aktiengeselschaft. Na sudu u Rijeci tvrtka se registrira na engleskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Edgar, sin Georga Hoyosa, postaje generalni direktor.
U Rijeci počinje proizvodnja torpeda kalibra 533 mm, koji je godinu dana prije uveden u Woolwichu.
Kada se u Rijeci komprimiranom zraku u spremniku dodao zapaljeni petrolej, pri dometu od 4.000 m torpedo postiže brzinu od 26 čvorova…
Izrađuje se potpuno nov motor s dva gotovo vodoravna, “kosoležeća” cilindra i napušta se zvjezdasti motor.
Obitelj Orlando iz Livorna, preuzima „Torpedofabrik“ i pretvara je u „Silurificio Whitehead“ u kojem veliku ulogu ima i obitelj Ciano, također moćna obitelj iz Livorna – iz koje su dva ministra i dva admirala. U Rijeci bitnu ulogu u upravi ima admiral Arturo Ciano.
Gradi se, prva na svijetu, lansirna stanica s katapultom za lansiranje zrakoplovnih torpeda, a obavljaju se i probni zrakoplovni letovi za lansiranje torpeda s neba nad Riječkim zaljevom. Torpedo se ispušta iz niskog leta, od 50 do 100 m, pri brzini od 200 kilometara na sat.
Razrušena tvornica dobiva novo ime – Jadran – no krajem 1947. nazvana je imenom jugoslavenskog političara Aleksandra Rankovića. Već 1953. konačno postaje tvornica motora Torpedo. Poratna proizvodnja torpeda potrajala je dvadesetak godina, no obavijena je krajnjom tajnovitošću – zna se samo da je ukupno izrađeno oko 350 torpeda.
Domet je torpeda TZR 533 mm bio 12.000 metara, a brzina oko 40 čvorova.
Stotinu godina nakon prvih eksperimenata, tvornica obustavlja proizvodnju torpeda.
Dalje proizvodi isključivo motore, od malih Arana, do velikih brodskih motora, a najviše onih za traktore i kamione, sve do 1990-ih.
Osnovna ideja postava izložbe Riječki Torpedo – prvi na svijetu sadržana je u mediju mora/vode, u kojem se kretao objekt njenog interesa.
Izložba je fizički podijeljena u tri dijela:
Prvi dio, u prizemlju, pokazuje torpedo i njegove najvažnije dijelove.
Drugi dio, u prostoru stubišta, prikazuje kronologiju razvoja izuma.
Treći dio, koji se nalazi na prvom katu predstavlja jedan vid kulturološkog objašnjenja torpeda kao važnog naučnog, a ne samo vojnog otkrića.
Prostor je obavijen transparentnim materijalima na kojima se prepoznaju atmosfere mora i dubokih dna koje se prepliću s fotografijama tvornice, torpeda i ostalih eksponata putem video projekcija posebno pripremljenih za ovu priliku. Kompletnu atmosferu “tvornice pod morem” upotpunjuju posebno pripremljen zvuk i delikatno projektirana rasvjeta. Lakoća kretanja morskim dubinama, lakoća kretanja torpeda u kontrastu je s težinom izrade i samom težinom torpeda. Upravo taj kontrast lakoće/lebdenja i težine uvidjet ce se i u nepostojanju klasičnih vitrina i izlaganja na zidovima.
Sve je postavljeno u prostoru s minimalnom muzejskom opremom, kako bi se naglasila atmosfera lebdećeg morskog dna. U kronološkom dijelu postavljeni su i originalni dijelovi iz tvornice torpeda koji su se našli u prostoru u sadašnjem trenutku.
Prevladavajuće boje su siva i crna torpeda te plava boja (dubina i transparentnost) mora u kombinaciji s milijun različitih plavih nijansi koje asociraju na bogatstvo morske flore i faune, što se odražava na bogatstvo/kompleksnost detalja i izrade torpeda.
Ova izložba je treći pokušaj/projekt koji je pripremljen da bi se ispričala priča o najznačajnijem otkriću u Rijeci. Prva dva nisu ugledala svjetlo dana u prostorima Palače Rikard Benčić i u industrijskoj zgradi u istom kompleksu. Kako Muzej grada Rijeke nije adekvatan prostor za ovakav događaj, doživljaj prvobitnih projekata je maksimalno smanjen zbog nedostatka prostora i tehničkih uvjeta.
Klaudio Cetina
RIJEČKI TORPEDO – PRVI NA SVIJETU
26. studenoga 2010. – 7. rujna 2011.
Autori izložbe
Dinko Zorović
Goran Pernjek
Ervin Dubrović
Dizajn postava izložbe
Klaudio Cetina
Suradnica u pripremi
Jasna Milinković
Lektura i korektura
Gordana Ožbolt
Fotografije
Željko Stojanović
Voditelj Tehničke zbirke
Mladen Grgurić
Suradnici u postavu izložbe i pripremi projekcija
Bojan Kukuljan
Mirna Kutleša
Suradnica u grafičkoj pripremi
Željana Dubrović
Tehnička postava izložbe
Safet Baštrakaj- Ri Bauen, Anto Kovačević, Nikola Milinković, Albert Perčić, Textum Dekor, Rijeka
Priprema građe za izložbu
Marija Lazanja Dušević
Izrada maketa
Goran Pernjek, Safet Baštrakaj, Josip Gabrić, Luciano Keber, Alen Višnić – Arka bravarija, Viškovo, Željko Žic,
Prijevod na engleski
Jelena Dunato
Odnosi s javnošću
Sabrina Žigo
Tisak kataloga
Zambelli, Rijeka, studeni 2010.
Ivan Babić, Jadranko Batinić, Marijan Čelić, Saša Dmitrović, Dalibor Fak, Josip Gabrić, Nikša Grgurev, Goran Hope, Thomas Ilming, Ivan Jambor, Marinko Kardum, Helmut Lackner, Stjepan Lozo, Marinko Marjanović, Marino Micich, Bernardin Modrić – Istra film, Robert Mohović, Ivo Mileusnić, Tomislav Pečarić, Benito Petrucci, Davor Purić, Mirko Rupert, Josip Seršić, Željko Skomeršić, Miljenko Smokvina, Mate Šekelja, Zdenko Vidov, Hrvoje Vlahov
Državni arhiv u Rijeci; Heeresgeschichtliches Museum, Beč; Hrvatski pomorski muzej Split; Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb; Pomorski fakultet u Rijeci; Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka; Povijesni muzej Istre, Pula; Società di Studi Fiumani – Archivio Museo Storico di Fiume, Rim; Sveučilišna knjižnica Rijeka; Technisches Museum, Beč; Vojni muzej MORH-a, Zagreb; WASS- Whitehead Alenia Sistemi Subacquei, Livorno.
Grad Rijeka
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Primorsko-goranska županija
INA industrija nafte d.d., Zagreb
Hrvatska ratna mornarica
Specijalna policija MUP RH
